Dušom i SRCEM UZ PUPINA: Zbog NJENIH TURA o čuvenom naučniku čeka se RED U MUZEJU

Svake subote na Trgu Nikole Pašića u Beogradu obara se rekord u broju posetilaca u Istorijskom muzeju Srbije. Narod željan znanja, kulture i istorije, čeka u redovima ne bi li čuo priču o našem čuvenom naučniku i pronalazaču Mihajlu Pupinu.

Kada mi je nekoliko prijatelja javilo da odavno nisu čuli nekog ko sa takvom strašću, nadahnućem i ljubavlju priča o temi koju voli, kao i da bi mogli da je slušaju i pet sati, došao sam do istoričarke nauke i turističkog vodiča specijalizovanih tura o Mihajlu Pupinu, Aleksandre Ninković Tašić (37) kako bih napisao njenu Priču sa dušom. Po otvaranju izložbe, bilo je po stotinak znatiželjnih ljubitelja ovog humaniste svetosavskog duha iz Idvora, a sada je taj broj premašio hiljadu posetilaca.

– Subotom dokazujemo da je Pupinovo nasleđe živo, da može da osnaži i da inspiriše čoveka bez obzira na to gde mu je pogled usmeren. Deca neverovatno lepo reaguju na Pupina kao dečaka, prate njegova uputstva, najljubopitljivije su zainteresovana za priče u kojima je Pupin bio zagledan u zvezdano nebo, dok je otkrivao da se u svakom od nas krije komadić zvezde. „Razvijamo maštu dok gledamo u zvezde i tako postajemo ljudi koji mogu da stvaraju velika dela“, govorio je.

Aleksandra Ninkovic TAsic_1024x768
Pupin nikada nije bio sam, koračao je sa znamenitim ljudima, od Ajnštajna, Vilsona, Armstronga, Rokfelera, Karnegija do Nikole Pašića, Jovana Cvijića, Paje Jovanovića, Uroša Predića, rekla mi je Aleksandra u Kući čaja

Energija kojom Aleksandra zrači dok govori o Pupinu, teško se rečima može opisati. Priča mi da već deceniju „živi“ sa čuvenim naučnikom, da oseća odgovornost i obavezu da ono što zna, podeli sa drugima. Za ture se ne priprema, uvek priča iz glave, i zbog toga su one iznova zanimljive. Zato i ne čudi podatak da je jedna porodica iz Šapca četiri subote zaredom dolazila u muzej da u njemu provede početak vikenda.

– Ovako velike gužve govore nam da kod ljudi postoji ogromna potreba da se upoznaju sa Pupinom. Potreba za znanjem je najprirodnija, ali to je i potreba za ljubavlju, za željom da pripadaju nečem dobrom, afirmativnom, plemenitom. Prvi utisak je da su svi zaprepašćeni pričom o Mihajlu Pupinu. Pitaju se kako je moguće da se ni u jednom udžbeniku tokom svog obrazovanja nisu susreli sa jednim od najvećih naučnika, ne samo 20. veka, nego u istoriji nauke. Kako nisu znali za dobra dela čoveka koji je imao veće srce od uma, a kojih ima više od 1.000, kako nikada nisu čuli za njegove fondacije, kako je nešto ovako dragoceno moglo da bude sakriveno, da bude zaboravljeno? Milan Kašanin je jednom prilikom rekao da mi Srbi ne umemo da uvažavamo svoje žive, ali ne umemo ni da se sećamo svojih umrlih. Ako ovu konstataciju pomešamo sa periodom komunizma, dolazimo do toga da o Pupinu nismo mnogo toga znali. Kad pogledate Pupina, videćete njegovu čvrstu veru i potpunu uverenost u to da bez dodira sa duhovnom realnošću ne možete stvarati velika dela. Njegov koncept su filozofija, religija i nauka, s jedne i srpstvo, s druge strane – priča mi Aleksandra, koju je pre desetak godina univerzum spojio sa velikim naučnikom.

Pupin izlozba
Da bi se bolje snašla u toj gužvi i posetiocima koji žele nešto novo, ali i zadržala kreativnost i nadahnuće kojim govori o našem velikom čoveku i naučniku, Aleksandra koristi mikrofon i neretko po tri i više grupa provede subotom

– Ništa nije slučajno, pa ni naš susret. U porodično nasleđe dobila sam veliku monografiju manastira Dečani. I pomislila sam da je to zbog toga jer je moja devojačka slava Stefan Dečanski, pošto nisam mogla da nađem drugi razlog. Kada sam iz te plave kutije počela da vadim svežnjeve sa fotografijama u boji, na prvoj je stajala velika slika Mihajla Pupina, uz natpis „štampano iz Fonda Mihajla I. Pupina, Srpska kraljevska akademija“. Sve je počelo mojim pitanjem: „Otkud lice ovog naučnika na monografiji jednog srpskog manastira?“ – seća se.

Počela je potraga, koja je ubrzo prerasla u zanos, a mojoj sagovornici su počela da pristižu dokumenta iz inostranstva koja srpski narod nikad ranije nije video.

– Sad ih već ima više od 15.000, a to „suvo zlato“ od informacija krenulo je da me vadi iz konteksta mog dotadašnjeg života i da me prebacuje na drugi nivo sa kojeg posmatram svet. Nekoliko godina sam se rvala, radila ono što bi društvo očekivalo od mene, a onda je Pupin prevladao. Pustila sam sve što sam prethodno radila i ostala sa njim i sa svojom ogromnom željom da podatke koje sam otkrila, učinim dostupnim.

Izlozba o Pupinu
U toku ture turisti se nasmeju, ostanu duže nego što bi trebalo, a čak i zaplaču

U međuvremenu je osnovala Obrazovno-istraživačko društvo Mihajlo Pupin koje je nastalo iz potrebe da projekat „pupinizacije“ ima krov nad glavom. Uz mentorske savete počasnog predsednika profesora doktora Dragoljuba Martinovića, brojnih znamenitih ljudi i uz tehničku podršku Marka Todorovića i Marka Savića, nastala je jedna od najmodernijih interaktivnih izložbi u Srbiji ikada, čiji je Aleksandra autor. Direktorka muzeja dr Dušica Bojić prvi put je posle 80 godina ćutnje, prepoznala snagu mnogih Pupinovih doprinosa i bezrezervno pomogla da izložba nastane.

– Pupinova sintagma je da živimo „u jednoj stvaralačkoj koordinaciji“. On kaže da se sve, ako krene iz dobrog i za više dobro, uvek lepo podesi. Takođe, kroz život se vodim njegovom rečenicom „Ništa čoveka ne čini tako srećnim kao njegovo pošteno uverenje da je učinio sve što je mogao, ulažući u svoj rad svoje najbolje sposobnosti“. Druga stvar koju volim da istaknem je beleška sa margine knjige iz koje je učio na postplomskim studijama u Kembridžu – Uputstvo: „preći pet strana dnevno“. Za takvog pronalazača očekivali bismo da je učio 55, 100 ili 150 strana dnevno, a onda se upitamo kako je moguće da jedan tako genijalan čovek ima tako dostupne ciljeve. Shvatila sam da samo takvi ciljevi mogu da se ispune, da tako možemo doprinositi bez prekida, kontinuirano. Pupin je celog života prelazio pet strana dnevno, u svakoj oblasti – priča Aleksandra.

Mihajlo Pupin_1024x768
Izložba je produžena do kraja juna, ulaznica košta 200 dinara, a za decu, studente i penzionere 100 dinara. Vođenja subotom su u 13 i 15 sati.

Izložba se prostire na 2.000 kvadratnih metara, ima više nivoa, čak i skrivenih, poput lavirinta, a neke bez android aplikacije na mobilnom telefonu nećete moći da istražite. Postavka nas tera na interakciju, da podelite sa njom nešto svoje i da se menjate nabolje. I sam Pupin je menjao svet, pa vas u muzeju neće ostaviti kao neme posmatrače.

– Njegovih više od 1.000 putokaza promenili su ne samo moj, već i živote moje porodice i najbližih prijatelja. Moj sin je odrastao uz moju pupinizaciju i on je možda najbolji primer kako častan, moralan uzor može najlepše da utiče na dete. On je učenik prvog razreda i često koristi Pupina da bi nešto objasnio, pa mi kaže „Ali, mama, porazi su samo kratka odmorišta za buduće pobede“. U jednom trenutku čitava moja porodica na čelu sa mojom mamom počela je da podržava pupinizaciju i da mi pomaže koliko može. Ako čovek živi ono u šta veruje, može mnogo toga da pomeri i promeni. Otuda i ja kao žena van institucije mogu da brinem o jednom nasleđu kao da imam iza sebe čitavu mašineriju ljudi  – rekla mi je Aleksandra Ninković Tašić.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (sva autorska prava zaštićena, a prenos teksta i fotografija je u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

Fotografije: www.mihajlopupin.rs, privatna arhiva Aleksandre Ninković Tašić, Nenad Blagojević www.pricesadusom.com

5 komentara

Михајло Пупин поштовао је српски језик. Писао га је ћирилицом.
Пишите и ви српски језик ћирилицом.
Будите као Пупин.

Slušala sam Aleksandru u emisiji „Agape“ i oduševila sam se njenim pristupom, poznavanjem stvari, nadhnutošću kojom je pričala.Zaista imponuju tako mladi, obrazovani ljudi u ovom vremenu minimalizovanih pravih vrednosti i obezvredjivanja svakog truda i rada koji ostavlja nasledje za buduće generacije.

Текст је написан са великим надахнућем, али подсећа на ситуацију као када би у Израелу, за домаће потребе, написали књигу о страдању Јевреја на немачком језику.
А већ улаз на изложбу је БРУКА.
НА Гајевој латиници, а доле на енглеском (ако сам добро разазнао фотографију).
Пупин се није стидео да каже да је Србин.
Оваква изложба неодољиво подсећа на Американца који каже:
„Две ствари највише мрзим: расизам и црнце“.
Ако министар културе дозволи да изложба буде исписана и на писму српског језика, ево мене из 240 км удаљеног Бора.
Мр Јован Г. Стојадиновић

Михаило Пупин велики научник и велики човјек.Учила је моја генерација физику али се не сјећам да је Научник Михаило био уопште споменут када се говорило о проналазачима телефона.Био је вјероватно скрајнут да се незна пуно о њему мада смо знали о њему из других информација.То склањање Михаила Пупина било је срачунато са циљем да све што је имало српски предзнак буде минимизовано.Захваљујући нашој драгој Александри Нинковић Ташић,њеној љубави,вољи и упорности,лијепом чистом и умилном гласу,њеној љупкој појави оживјела је и освјетлила на готово митски начин живот и дјело нашег великог и свјетског гласа проналазача,људску величину и генија Михаила Пупина.

Ostavite odgovor