Englez srpskog porekla pomaže Srbiji

Kao što јe bez mnogo razmišljanja o posledicama pomogао Meksikancima i prekinuo svoj tamošnji godišnji odmor kada je 2005. godine tu državu zadesio uragan, tako je i 28. maja prošle godine Nenad Popović (27) seo u avion Wizz Aira koji je besplatno prevozio humanitarce u Srbiju, i uključio se u akcije za pomoć poplavljenima.
Ovaj Englez srpskog porekla doputovao je u rodni grad Beograd ne bi li podržao svoj narod i do danas je ostao u Srbiji, gde se i dalje bavi humanitarnim radom. Osnovao je i nevladinu organizaciju #GivingBack sa dvoje prijatelja i sunarodnika iz Engleske: Ivanom Golubović i Ognjenom Obućinom.

33_1024x576– Mnogi misle da treba da budem hospitalizovan jer sam se vratio u Srbiju, a meni je, pre svega, važna moja želja za pomaganjem drugima. Negativne komentare tog tipa odbacujem jer sam tako vaspitan – priča mi Nenad i objašnjava kako je 13. januara, povodom Malog Božića, sa prijateljima odneo pakete u Zavod za vaspitanje dece i omladine na Voždovcu, u dom Dragutin Filipović Jusa i u Svratište za decu.
– Zajedno sa ljudima iz organizacije 28. jun iz Kanade i Engleske i zahvaljujući mojim kontaktima u inostranstvu nabavili smo igračke i hranu za mališane, a i naši koordinatori u Velikoj Britaniji sakupljali su pomoć. Preko grupe na fejsbuku Belgrade foreign visitors club, sa strancima i ljudima iz Srbije prikupili smo novac za samohranog oca Đorđa Stanisavljeva iz Zrenjanina koji sa troje dece živi u katastrofalnim uslovima. Od tih para renoviraćemo im kupatilo – priča.

Nenad Popovic 008_1024x768Nenad je rođen u Beogradu, odrastao je u Engleskoj i od četvrte godine sa roditeljima i bratom živi u Londonu. Humanitarnom radu posvećen je od tinejdžerskih dana, a koliko veliko srce ima pokazao je i dok je bio rezervista britanske vojske, gde se takođe bavio humanitarnim aktivnostima.
– Imam dvojno državljanstvo, ali posle 23 godina života u Engleskoj, mogu da kažem da razmišljam kao oni. Srpski jezik govorim perfektno jer sam od šesnaeste godine dolazio povremeno u Beograd kod naše porodične prijateljice, koja predaje u školi Vuk Karadžić. Učenje srpskog mi je tada bilo mučenje, a danas mi ovo znanje mnogo znači. U Londonu sam vikendom išao u jugo-školu, ali to nije bilo dovoljno – seća se Nenad, koji je u Velikoj Britaniji završio osnovno i srednje obrazovanje i menadžent na Bradfordu.
– Uvek sam pratio dešavanja na televiziji o situaciji u Srbiji, ali znate i sami da su mediji donekle kontrolisani i da ne možete baš sve da saznate. Kada sam čuo za poplave u Srbiji, otišao sam u ambasadu Srbije u Londonu da pomognem oko utovara humanitarne pomoći i tako je sve počelo. Po dolasku u Beograd, pomagao sam na Sajmu i u Areni, u Obrenovcu, u Krupnju i posle tri meseca shvatio sam da je humanitarna pomoć dijaspore i te kako potrebna, ne samo posle poplava, nego uopšte – priča Nenad.

U prestonici Velike Britanije radio je kao košarkaški trener i po prelasku u Srbiju ostavio je taj posao. Sada su mu glavna interesovanja usmerena ka edukaciji mladih volontera i organizovanju seminara, ostvarivanju kontakata sa inostranim kompanijama u Srbiji i neizostavnom humanitarnom radu u organizaciji #GivingBack.
– Moji roditelji znaju da funkcionišem na dnevnoj bazi, ali i da imam dugoročne planove. Iako nisu veliki humanitarci podržavaju akcije koje organizujem u Srbiji i jedino se brinu kako ću zaraditi za život. Ipak, ja verujem u svoje ideje, imam dosta znanja i siguran sam da ću odavde lakše moći da uključim dijasporu u humanitarne akcije i uverim ih da će novac otići u prave ruke. Rođen sam u Srbiji i želeo sam da svoju životnu promenu napravim baš ovde – rekao mi je Nenad na kraju razgovora.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com
Foto: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com, privatni album

3 komentara

Svake vesti i dnevnici, naslovne strane i vikend izdanja trebale bi velicati ovakve price, ovakve ljude. Jer najlakse je pobeci od problema zvanog zivot u Srbiji, a najteze vratiti se i rvati sa tim siromastvom, socijalnim slucajevima, bolesnim i napustenim ljudima. I tako sve dok svako od nas ne stekne svakodnevnu naviku da nije samodovoljan, pa se o humanosti nece pisati kao o retkoj zverki, vec ce se ona podrazumevati.

Ostavite odgovor