Kad se OFICIRI ZALJUBE: Vanja i Rajko nisu glumci, a imaju priču kao iz serije VOJNA AKADEMIJA

Od decembra 2007. godine kada su, po upisu na Vojnu akademiju, počeli da se zabavljaju, Vanja (30) i Rajko Gujaničić (30) viđaju se svakog dana. Prve četiri godine, u prvoj polovini dana to je bilo profesionalno, na fakultetu (kasnije na poslu), dok je popodne bilo rezervsano za privatni život.

Kažu da ih je vojska spojila i pomogla im da se bolje upoznaju, pa su praktično odmah znali da će jedno drugom biti partneri u svim sferama života.

Oni nisu jedini, jer od te 2007. godine, kada su žene prvi put u istoriji Vojne akademije dobile mogućnost da tamo studiraju, sve je više brakova u Vojsci Srbije i ljubavi koje su se rodile tokom studiranja. Neretko, bračni parovi rade u istom gradu, kao što je slučaj sa porodicom Gujaničić.

Ove supružnike posetio sam u Kruševcu, u kasarni „Car Lazar“, u 246. elitnom bataljonu atomsko-biološko-hemijske odbrane (ABHO), gde smo razgovarali za Priče sa dušom. Rajko tamo radi kao komandir voda za obezbeđenje od nuklearnih i hemijskih udesa, a Vanja je referent za bezbednost i zdravlje na radu.

Fotografija iz albuma

– Jedanaestog septembra 2011. godine smo diplomirali i za manje od dve nedelje dobili posao u Kruševcu. Kao srednjoškolka jednom sam ovde bila na takmičenju iz prve pomoći i da mi je neko tada rekao da ću jednog dana ovde živeti i raditi, ne bih mu verovala – kaže Vanja, koja je sa sadašnjim suprugom četvrtu godinu Vojne akademije provela baš u 246. bataljonu.

Prva regularna jedinica protivhemijske zaštite, poznata kao „Barutanski bataljon“ formirana je 28. septembra 1932. godine u Vojnotehničkom zavodu „Obilićevo“ u Kruševcu. Preformiranjem i preimenovanjem 246. brigade ABHO 1. aprila 2007. godine napravljen je 246. bataljon ABHO.

Jedinica ABHO je specijalizovana jedinica u Vojsci Srbije, opremljena i osposobljena da planira, organizuje i sprovodi posebne mere protivnuklearnog, protivhemijskog i protivbiološkog obezbeđenja u misijama Vojske Srbije. Njeni pripadnici obučeni su da u najkraćem roku otklone posledice bilo da je reč o terorističkom napadu na postrojenja hemijske industrije ili nekom drugom akcidentu. Poslednjih godina ova jedinica posebno se bavi otklanjanjem posledica dejstava osiromašenim uranijumom i dekontaminacijom lokaliteta na kojima su delovale NATO snage.

S obzirom na stepen angažovanja jedinice i radne obaveze Rajko je često na terenu, pogotovo na zadacima obezbeđenja kopnene zone bezbednosti i administrativne linije, i to na merenju jonizujućeg zračenja. Pošto je i sama tokom studija sve to sa kolegama izučavala, Vanja pruža bezrezervnu podršku svom suprugu i potpuno razume zahteve zajedničke profesije.

Velika je prednost što smo oboje u vojsci. Nisam sigurna da li bi neko ko nema veze sa vojskom, neko ko posmatra sa strane, imao razumevanja za svog bračnog partnera. I ja sam, kad sam počela da radim, bila angažovana na terenu i po 20 dana bila odsutna od kuće. Pošto radimo zajedno, možemo lakše se organizujemo i dogovaramo se oko svega – priča Vanja za Priče sa dušom.

Vanja je poreklom iz Bosne i Hercegovine, završila je srednju medicinsku školu u Zrenjaninu i živela je u Zemunu. Rajko je odrastao u Novoj Varoši, odakle je sa 15 godina otišao u Beograd da pohađa Vojnu gimnaziju.

– Vojska je jedan od retkih činilaca našeg društva u kojem se poštenje i pozitivne karakterne osobine još uvek vrednuju, poštuju, cene i neguju. Mi kao oficiri Vojske Srbije, pored toga što smo dužni da branimo našu zemlju, dužni smo i da od naših vojnika i od sebe samih i naše dece pravimo bolje ljude, bolje Srbe, bolje patriote i bolje domaćine. Ono što smo poneli od kuće, sa petnaest, odnosno osamnaest godina, ono što su nas očevi i majke učili, profesori na akademiji izbrusili, i sad naši pretpostavljeni pokazali, treba da prenosimo na naše vojnike i okruženje – slažu se Gujaničići.

Vanja na promociji mladih oficira, kao najbolja kadetkinja

Rado se sećaju prvog susreta tokom perioda prilagođavanja, a i kasnije kada je Rajko Vanji pomagao da savlada gradivo iz matematike.

– Pošto sam kao brucoš došao direktno iz Vojne gimnazije, nismo se sreli na prijemnom, ali jesmo već prvog dana po upisu. Čim su formirane jedinice, mesec dana smo proveli na vojnom poligonu na Pasuljanskim livadama. Tada se pravila selekcija ko može da izdrži vojni režim rada, a ko ne – kaže Rajko za Priče sa dušom.

– Četiri godine smo živeli u istom prostoru, imali identične obaveze i slobodno vreme. Rajko voli da kaže „da biste znali kakav je neko čovek, morate sa nijim da pojedete kilo soli“. Nas dvoje smo imali vremena na akademiji da pojedemo mnogo kilograma soli – nadovezuje se Vanja.

Nakon intervjua, Vanja i Rajko fotografisali su se sa urednikom sajta Priče sa dušom Nenadom Blagojevićem

Gujaničići mi pričaju da nakon emitovanja serije Vojna akademija ljudi drugačije reaguju na žene u vojsci i da im njihova priča, priča jednog bračnog para u uniformi, deluje romantično. Otkrivaju i da ima i onih trenutaka kada je vojska ispred porodice i kad život nije serija.

– Imamo dve ćerke, Taru (4) i Mariju (2), a treće dete je na putu. Tara se rodila u jeku poplava u Srbiji. Dan pre Vanjinog porođaja, 15. maja otišao sam na teren u Paraćin, gde smo pomagali poplavljenom civilnom stanovništvu. Iako je trebalo da ostanem sa Vanjom, kolegi je iskrsao porodični problem i ja sam ga zamenio. Dok smo iz Paraćina, u kojem nije bilo struje, ni interneta, jer je voda ušla u trafo stanice, prelazili na drugi zadatak u Jagodinu, Vanja se javila da mi čestita jer sam postao tata – seća se Rajko.

Pitam ih i da li red, rad i disciplinu koju imaju na radnom mestu prenose i u svoj dom?

– Ja volim da sve bude na svom mestu, tako da ima tu i profesionalne deformacije. Ipak sam od svoje 15. godine u vojnim vodama. U vojsci su mnogo bitne sitnice, na koje neko drugi ne bi polagao pažnju kao mi vojnici. Ćerke su još male, ali naučile su da slažu igračke na svoje mesto – kaže ponosni tata.

I jedno i drugo su bili marljivi studenti. Vanja je bila najbolja među kadetkinjama 131. i 132. klase potporučnika Vojne akademije, sa prosekom 9,14, dok je Rajkov rezultat bio 9,12. Priznaju da im je sve vreme školovanja bilo zanimljivo da se takmiče u znanju i polaganju ispita, ali i da je Rajko džentlmentski išao prvi da „probija led“. Zajedno su i završili master studije na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Beogradu.

– Želimo da prenesemo mladim i ambicioznim ljudima da sve može da se postigne u životu samo uz naporan i težak rad. Svaki put srce mora da se ostavi na terenu. Paralelno sa studijama postigli smo da se bavimo sportom, Vanja streljaštvom, a ja vojnim višebojem. Posle akademije smo uspeli da završimo master studije, da se venčamo 2012. godine, da oformimo porodicu. Ništa nas nije sprečilo da budemo uspešni, što od početka karijere potvrđuju i naše službene ocene. Porodica se treba stvarati uz mnogo truda i stpljenja, uz mnogo ljubavi i pažnje. Mladi treba što više da rađaju decu, jer ona su pravo bogatstvo. Naš glavni prioritet na privatnom planu su ove dve devojčice i još dece od kojih pravimo dobre i čestite ljude, čestite Srbe, domaćine, domaćice, majke. A sami ste svedoci koliko je teško danas decu izvesti na pravi put – poručili su Gujaničići čitaocima Priča sa dušom.

Da biste saznali više o Vojsci Srbije kliknite OVDE.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je autorsko delo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta. Fotografije je potrebno potpisati onako kako stoji u naznaci „Fotografije“)

Fotografije: Nenad Blagojević; privatna arhiva; Vojska Srbije

Ostavite odgovor