LJUBAV SA GRADILIŠTA: Bračni par iz Srbije gradi AUTO-PUT u Gruziji

Kada im nije najsjajnije išlo sa dva Engleza na poziciji rukovodioca tima na jednoj deonici, firma je u Kazahstan poslala devojku sa Balkana. Tako je Nataša Korica (42) dobila posao na projektu dela Puta svile. Prethodno je radila u Abu Dabiju, a preko kazahstanskih poznanstava, sa suprugom Miljanom (41) zaposlila se u Nigeriji, pa u Gruziji, gde zajedno žive poslednje dve godine.

Iz Srbije je otišla 2011. da bi ispunila vajkadašnju želju da kroz rad upozna svet. Samo zbog toga je i upisala Građevinski fakultet u Beogradu, a presudilo je to što se s našom diplomom bez nostrifikacije može raditi po celom svetu.

Nataša je bila rukovodilac i kaže da je u Gruziji to sasvim normalno jer je ova zemlja najveći procvat doživela u 12. veku, baš u vreme dok im je rukovodila žena – Tamar, koju toliko poštuju da čak ima titulu kralja.

– Imali smo komšiju građevinca koji je osamdesetih gradio po Libiji, Iranu, Iraku. Obožavala sam da nam, kad dođe na godišnji odmor, priča o putevima koje grade u pustinji i o neobičnim narodima. Uzeo bi salvetu i napisao nešto nekim čudnim slovima. Mirisao je na daljine, na avanture. I imao je neki dečački zanos. Daleko od učmalosti sela u kojem smo tad živeli – seća se Nataša perioda kada je živela kraj Drniša.

Na vidikovcu na starom Vojnom putu i kraj spomenika rusko-gruzijskog prijateljstva

Natašina i Miljanova ljubav rodila se mnogo godina kasnije, na gradilištu mosta Beška. Obale Dunava u to vreme već su bile spojene novim mostom, blizancem onog starog iz 1975, a na gradilištu je ostalo nekoliko inženjera angažovanih na rekonstrukciji. Njih dvoje bili su među njima. Inženjeri sa diplomama Građevinskog fakulteta: ona sa odseka za puteve, železnice i aerodrome, a on sa odseka za konstrukcije.

Uskrs se u Gruziji slavi uz bojena jaja, a žito se sadi i u njega se stavlja sveća. Čestita se rečima „Kriste Aghdga“. Nataša kaže da je jezik baš čudan i težak za učenje, pun suglasnika i nelogičnosti: tatu zovu mama, a mamu deda.

– U pauzi između Abu Dabija i Kazahstana ponudili su mi da ne dangubim i pomognem oko Beške, na projektu na kojem sam pre odlaska radila dve godine. Jedan stariji kolega, legenda među mostograditeljima, svakodnevno mi je, kad bi me video na gradilištu, ponavljao: „Sinovka, mani se gledanja u armaturu, tebi je sad najvažnije da nađeš nekog momčića“. Mene je već čekao posao u Kazahstanu i bilo je pitanje dana kada ću odleteti tamo, te su mi momčići najmanje bili na pameti. Miljanu je bilo zanimljivo to da jedna, po njemu verovatno „fensi“ devojka iz Abu Dabija ide u Kazahstan, o kojem je čak i on, zaljubljenik u geografiju i demografiju, malo znao. I tako je krenula naša priča o omiljenim turističkim destinacijama i na obostrano iznenađenje ispostavilo se da je njemu omiljena Jermenija, a meni Gruzija. Pored Beške spojiše nas i te dve, osim sa granicom, nespojive zemlje – seća se Nataša.

Izgradnja auto-puta E60 u Gruziji

Čim je dobila adresu u Kazahstanu, poslala je Miljanu razglednicu sa pozivom da dođe u goste. Kolega je stigao i ljubav se razbuktala.

– Nalazili smo se i sretali kojekuda – od Istanbula do Moskve da bi se jednog dana i on doselio u Kazahstan, te da se ne bi kojim slučajem zanimao kućnim poslovima, krenuo sa mnom na posao (smeh).

Nataša radi kao zamenica rukovodioca projekta auto-puta E60, a Miljan je kontrolor količina i ugovorne dokumentacije. Oboje nadziru izgradnju tri deonice kroz Gruziju i imaju mali tim: od 30 zaposlenih, petoro je iz Srbije.

– Naš tim nadzire tri različita izvođačka tima (dve kineske i jednu ukrajinsku kompaniju), a najavljuju da nam uskoro kreću i radovi na četvrtoj deonici. Samo timski uspevamo sve da iskontrolišemo i da o tome obaveštavamo investitora (Ministarstvo za puteve). Naše četiri deonice dugačke su 52 km. Predviđeno je da radovi traju do kraja 2018. godine, ali kako stvari stoje, biće to i duže.

Mada im veći deo dana prođe na poslu, nastoje da svake večeri prošetaju Kutaisijem i da vikendom negde „zbrišu“. Dan počinju razmišljanjem o tome šta će jesti, a Nataša mi otkriva da je u kuhinji ona apsolutni šef. Ne uživa mnogo u gruzijskoj kuhinji i jedva se navikla na korijander koji, kako kaže, samo što u kafu ne stavljaju, dok Miljan obožava lokalna jela, posebno hinkalije, lobio, mcvadi.

– Po organizacionoj šemi ja sam iznad Miljana, ali kao što rekoh, nema stroge podele funkcije, te ni klasičnog šefovanja. A i znamo da muškarci vladaju, koliko god se neke žene zanosile da je drugačije (smeh). Moje šefovanje sastoji se u tome što sve telefonske razgovore i pisanije preusmeravaju na mene.

Kod ove bake (bebije) kupuju cveće

Ovi supružnici za Gruziju kažu da je predivna i magična zemlja. Citiraju mi stihove stare Pesme o Tbilisiju koju je kod nas prepevao Krsta Petrović: „Kad bi na zemlji bio raj i ako bih ga tražio, ja pošao bih u divnu Gruziju“.

Skijanje na Gudauriju

– Mora da sam je negde čula još kao mala, čim me je ta Gruzija tako privlačila. Sve je ovde divno, od meni omiljenog Velikog Kavkaza, preko Malog Kavkaza, pa do prve hrišćanske crkve iz šestog i sedmog veka, pećinskih manastira i gradova iz doba Matrijarhata, Batumija na Crnom moru, prelepe Gurije prepune izvora, Tušetija i Mestije sa kamenim tornjevima i naseljima na više od 2.000 metara nadmorske visine. Tu je i vinska oblast Kaheti i dvorac Ilije Čavčavadzea. Ovde, usred livade, podno 5.000 metara visokih kavkaskih vrhova moguće je naći bazen sa gaziranom vodom ili usred nedođije naići na dečake koji prodaju domaće žvake od kamene smole. Vinova loza je svuda. Muzika je divna, a nakon baletskih predstava satima ćutimo i slažemo utiske. Do sutra bih mogla da pričam o Gruziji…

Dečaci koji prodaju žvake (kevi) od kamene smole

Nataša dodaje da su, iako ne izgledaju tako na prvi pogled, ljudi gostoprimljivi i srdačni. Mada su glasni, ona još nije čula psovke u saobraćaju, uprkos nezamislivoj gužvi na ulicama.

– Većina automobila je bez prednjeg branika, ali nema nervoze. Ne znam u čemu je tajna, ali pored svih kriza i skorašnjih ratova, nisu agresivni. Možda zbog njihove pobožnosti. Veliki su vernici, pravoslavci. I mnogo znaju o nama, Srbima. Mnogo više nego mi o njima.

Sklapanje braka u Beogradu

Po ugovoru, na svakih šest nedelja Nataša i Miljan imaju plaćenu kartu za Srbiju i odmor u trajanju od 8 dana. U Gruziji im najviše nedostaju prijatelji i knjige na srpskom jeziku. Pitam ih gde su pravili svadbu.

– Svadbu? (smeh). Burme smo dobili jednog Božića od naših divnih prijatelja u Šimkentu, u Kazahstanu. Šalimo se da je naše crkveno venčanje bilo u Jermeniji u manastiru Gošavank gde nam je sveštenik samoinicijativno stavio krune na glave. Poljubili smo krst i Bibliju. I nekako je to nama ličilo na venčanje. Kad smo ga pitali „jesmo li mi to sad muž i žena“, on je rekao: „Vi ste sada sve“. A jedne srede u 16 sati sklopili smo i građanski brak u opštini Novi Beograd. Onako, sa ulice, u farmerkama. Kum je bio spreman, ko da je znao, a kuma je uspela da dojuri biciklom – ispričali su mi Nataša i Miljan svoju Priču sa dušom.

Kuma je došla biciklom na venčanje

Priču o Mariji i Levanu koji su se upoznali u banci, a venčali u Gruziji pronađite ovde.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (prenos teksta dozvoljen samo uz link ka www.pricesadusom.com u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

Fotografije: privatna arhiva

1 komentar

Ostavite odgovor