Boris Malagurski: Moji filmovi pokreću ljude

Kraj decembra i januar u Srbiji, reditelj angažovanih dokumentarnih filmova Boris Malagurski (26) koristi za odmor i obeležavanje oba Božića, ali i za pripremu novih prikazivanja njegovog dokumentarnog filma Težina lanaca 2. Svetska premijera bila je 20. novembra u Južnoj Africi, na Montekasino filmskom festivalu u Johanezburgu, a film je nakon toga prikazan i u Švedskoj, Meksiku, Vankuveru, Torontu, Insbruku, Štutgartu i Berlinu. Publika iz Banje Luke videće ga 22. januara, gledaoci iz Subotice 30, Beograđani 31. januara, Novosađani 6. i 7 . februara, Kraljevčani 8, a Nišlije 13. februara. I to nije konačan spisak, jer Boris ovih dana dogovara projekcije i u drugim gradovima i ne krije da je zadovoljan dosadašnjim utiscima publike.

Insbruk_1024x768
Boris se fotografisao na ulicama Insbruka nakon premijere

– Volim da čujem ljude kako komentarišu film, kako se smeju, cokću ili na drugi način doprinose atmosferi. Najglasnije reakcije bile su na projekcijama u Meksiku, gde su prisustvovali brojni studenti. Bili su upoznati sa temom, verovatno zahvaljujući ljudima srpskog porekla koji tamo žive, Ivanu Panteliću i profesoru Višeslavu Simiću – priča mi Boris, dok na pravoslavni Božić, pre njegovog putovanja u rodnu Suboticu, sedimo u jednom beogradskom kafeu.

Premijera u Švedskom filmskom institutu u Stokholmu_1024x768
Premijera u Švedskom filmskom institutu u Stokholmu

Težinu lanaca je sa interneta u svoje računare prebacilo nekoliko miliona ljudi, a samo na programu Russia Today prikazivan je pred 664 miliona gledalaca, na više jezika. Dok se prvi deo bavio analizom uzroka ratova u Jugoslaviji i raspadom te zemlje, nastavak je fokusiran na ekonomiju i reforme posle 5. oktobra 2000. godine. Neka od pitanja su: „Kako je iznevereno poverenje građana posle obećanja da ćemo bolje živeti?“ i „Šta se zapravo desilo?“, a u filmu govore i Oliver Stoun i Karla del Ponte.

Boris je na premijeru u Južnu Afriku putovao sa svojim ocem kojem je, kako kaže, životni san bio da poseti tu zemlju. Roditeljima je posvetio deo novog filma, baš kao što je u prethodnom ostvarenju Beograd, to uradio sa svojom verenicom Ivanom.
– Otac je trebalo tamo da ode, još dok je bio savetnik direktora u fabrici elektromotora Sever iz Subotice, koja je imala brojna predstavništva u svetu, ali želja mu se nije ispunila jer je kompanija, kao i mnoge druge, propala posle petog oktobra. U filmu sam intervjusao bivšeg direktora i ispričao kako su se moji roditelji sreli i zavoleli u Severu.
Članovi Borisove porodice uključeni su u njegove projekte i svesrdno mu pomažu. Otac Branislav je izvršni producent i, kao diplomirani pravnik zadužen je za papirologiju, majka Slavica, koja živi u Kanadi organizovala je tamošnje projekcije, a verenica Ivana bavi se marketingom i odnosima sa javnošću.
– Moji roditelji su mislili da će me snimanje filmova proći još u tinejdžerskim danima. Za mog oca, profesora i doktora nauka, film je nekada predstavljao nešto sasvim neozbiljno, a posle miliona gledalaca mojih ostvarenja, i sada, kada je u Johanezburgu video kako se mi ljudi ukazuju poštovanje, malo je promenio mišljenje – priča mi Boris.

Johanezburg_576x768
U Johanezburgu se poigrao sa mladim lavovima

Još od osme godine kada je dobio prvu kameru, sa željom da postane istraživač prirode i životinja, beležio je snimcima svakodnevicu i okruženje. Posle nagrade u Torontu za najbolji studentski film (Kanada projekat) odlučuje da se posveti rediteljskom pozivu. Diplomirao na britanskom Kolumbija fakultetu (University of British Columbia) i, iako je snimio četiri filma (Kosovo – Možete li zamisliti, Težina lanaca, Beograd i Težina lanca 2) njegovi roditelji nisu bili oduševljeni idejom da politiku prenosi na veliko platno. Više im se dopadalo da se bavi onim za šta se školovao – matematikom.
– Mama je strepela da mi se nešto ne desi, ali, koliko god da se možda nisu slagali sa ovim što radim, oboje su me uvek podržavali. Prvi deo Težine lanaca posvetio sam majci, jer mi je davala vetar u leđa, a radeći na drugom delu uzeo sam u obzir očeve savete i podatke – kaže Boris.

Boris Malagurski_1024x768
Na božićnjem intervjuu u Beogradu Boris je mojim čitaocima preporučio knjigu Naomi Klajn „This Changes Everything: Capitalism vs. The Climate“

Pitam ga da li su mu premijere u Subotici gde je rođen, i u Kanadi gde je u potrazi za „američkim snom“ živeo od 2005. do 2011. godine, draže od ostalih po belom svetu?
– Ne bih da diskriminišem, ali svakako mi je bilo drago da posetim Kanadu jer sam se video prijateljima koje retko viđam. Jedan od njih, Slobodan Gudelj je čovek koji mi je predložio da snimim Težinu lanaca. On je otvorio i jednu i drugu premijeru i tu tradiciju nastavljamo u budućnosti.

Tim saradnika ovog upornog i svestranog momka nije veliki, a Boris sam odgovara na mejlove, ugovara sastanke i bavi se i drugim poslovima koji nisu u opisu rediteljskog poziva.
– Nemam asistenta, ali mi je očajnički potreban. Hvala vam na ovom pitanju i u ovom intervjuu objavljujem konkurs da mi se mejlom jave oni koji sebe vide u toj ulozi – poručuje Boris.

Organizatori premijere u Nacionalnom muzeju kulture u Meksiko Sitiju_1024x768
Sa organizatorima premijere u Nacionalnom muzeju kulture u Meksiko Sitiju

Pre nego što je počeo da stvara svoja dela, određene knjige i filmovi motivisali su ga da promeni neke loše navike, a misija mog sagovornika je da pokuša da pokrene ljude svojim filmovima.
– Sa Težinom 2 pokušao sam malo bolje da objasnim koji su uzroci naše trenutne situacije. Koji je izgovor današnjih generacija političara i elite na pitanje: „Zašto građani i dalje siromašno žive?“. Da li im je nešto promaklo ili je sve ovo napravljeno sistemski? Da li stvarno nameravaju da reše situaciju, a ne umeju, ili ovako, po njima, baš treba da bude? Kroz analizu neoliberalizma od njegovih početaka u Čileu sedamdesetih godina i do onoga što danas doživljavamo, pokušao sam da objasnim ljudima da niko neće rešiti njihove probleme ako sede i čekaju da to neko drugi uradi. Nadam se da će se, nakon filma možda roditi neki originalni pokret mladih inspirativnih ljudi koji će naći neki svoj put koji nije ograničen medijskim naslovima i političkim floskulama. Ljudi su se danas veoma individualizovali, jer uske grupice gledaju svoje sebične interese. Kad studenti ili radnici izađu na ulice, oni ne protestuju da bi menjali sistem i implementirali šire ideološke vrednosti, nego se bune za stvari koje se tiču samo njih, recimo, veće školarine ili otkaza. Kao da niko ne može da vidi da svi oni dele iste probleme – kaže na kraju Boris Malagurski.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com
Foto: privatni album, Nenad Blagojević www.pricesadusom.com

Ostavite odgovor