Ovo selo ima 44 meštana i tamo je vreme stalo, a otac Jova i fotograf Željko pred svaki Uskrs čuvaju ga od zaborava

Ljubičevac. Najzapadnije selo grada Kragujevca. Željkov komšiluk preko brda. Još kao dete otac ga je tamo vodio na litije, dok su se u školskom dvorištu održavali turniri u fudbalu. Tada je selo još i nekako bilo živo. Tek kasnije je, kako kaže, mnoge stvari saznao o Ljubičevcu, jednom od najlepših sela Šumadije.

Staro ime sela je Bušinci i ono je osnovano početkom devetnaestog veka na temeljima srednjevekovnog naselja Bušinačke kule. Ukazom Knjaza Miloša Obrenovića aprila 1859. godine menja ime u Ljubičevac.

Željko Stevanović (41) sa porodicom živi u rodnim Stragarima, bavi se poljoprivredom, humanitarnim radom i fotografijom. Na pitanje kako da ga predstavim čitaocima Priča sa dušom, odgovara da je dovoljno napisati „seljak Šumadinac“.

Željko Stevanović (Foto: Zoran Petrović)

Sa prijateljima, saradnicima, dobrim ljudima u okviru udruženja „Srcem za Šumadiju“ pomaže porodicama sa više dece u ovim šumadijskim krajevima. Osim toga, Željko ima jaku želju da u svojim fotografijama sačuva deo života Šumadinaca i otrgne od zaborava nešto što bi trebalo da je svima nama duboko urezano u gen. Stotine fotografija koje čuva u svojoj arhivi, njegovo su veliko bogatstvo.

– Nikad nisam težio ka materijalnom, već ka onome za šta mislim da će biti večno. Tako sam pre tri godine i došao na ideju da sa sveštenikom stragarskim, Ocem Jovom pođem put sela Ljubičevca i budem njegova pratnja tokom svećenja uskršnje vodice – priča Željko za Priče sa dušom.

Prema podacima iz popisa iz 2011. godine Ljubičevac broji 44 stanovnika. Prvi Željkov susret sa ljudima koje je obilazio sa sveštenikom, na njega je ostavio izuzetan utisak. Te prve godine obišli su 11 domaćinstava: u četiri domaćinstva je živelo dvoje i više članova, u ostalima samo po jedan član.

– Kako reče moj dragi prijatelj Nemanja Dević: „Zavidim ti na ovom malom hodočašću“, i zaista mu verujem da je tako. To hodočašće traje od jutra do popodnevnih sati. Uglavnom nam supruga oca Jove spremi posnu pitu da nam se nađe za usput i otac Jova i ja polako s brda na brdo. Divne bake, Srpske majke koje sam upoznao na mene su ostavile izuzetan utisak. Susret sa njima je pun emocija. Imam svog idola i, uz dužno poštovanje prema svima ostalima, ja moram da kažem da je baka Ivka istinski heroj. Toliko tiha i toliko neprimetna, a ipak tako velika. Iako u devetoj deceniji života, još uvek plete bez naočara. Prošle godine na poklon od nje dobih jastučnicu – priča Željko za Priče sa dušom.

Životna priča baka Ivke je roman. Iako duboko u devetoj deceniji života, ona još uvek plete bez naočara. Pred fotografisanje upitala je Željka: „Da li će se videti na slici, sigurno sam ispustila neku petlju?“

Ove godine je želeo da im se oduži na neki svoj način pa je, kako i dolikuje, većini poneo u goste poneki sitan poklončić. Nekome kutiju kolača, nekome kafu, a nekome ratluk.

– Većina tih starica je jedva pokretna, ali nas nijedna nije dočekala bez posluženja. Jeo sam najlepši med na svetu iz netaknute prirode Ljubičevca. Video sam najzdravije projino brašno sa nedavno obnovljene vodenice – potočare. Videli smo najlepše domaće koke koje nose najzdravija jaja, a zamislite, nisu u kavezima i ne jedu koncentrate. Sve to i još mnogo toga su njihov ogroman potencijal koji je nepravedno zapostavljen.

Svoj osećaj pri svakom susretu sa tim ljudima Željko ne može rečima da opiše. Priče starosedelaca i njihovog teškog života, želje da iškoluju svoju decu, na mog sagovornika ostavile su izuzetan utisak.

–  U Ljubičevcu je vreme zaista stalo, sve je netaknuto. Neko mi reče da je Ljubičevac proglašen za eko zonu i, ako je tako, s pravom je i proglašen. Boli činjenica da je to ogroman potencijal za proizvodnju zdrave hrane za kojom se vapi, ali s druge strane taj potencijal potpuno je neiskorišćen. Ja zapravo ogromnu zahvalnost dugujem našem svešteniku ocu Jovi, jer bez njega ne bih ni otkrio svu lepotu Ljubičevca. Zapravo, nikad je do kraja nisam ni otkrio, jer svakim novim odlaskom vidim i saznajem sve više.

Željko Stevanović je ranije objavljivao svoje priče u „Zbirci sećanja“ u kojima je pisao o svom ranom detinjstvu. U jednoj od njih, pričao je o tome kako je rođen kod kuće u selu Stragari, na krevetu mandracu. Otuda valjda i njegova velika ljubav prema selu i toj, kako je naziva, „njegovoj brduljini“.

– Kako ono babe kažu „K’o da ti je pupak tu zakopan“. A meni je upravo pupak zakopan negde u ovoj brduljini naše Šumadije. Teško je pisati o svemu ovome i još mnogim stvarima kad ste i sami seljak čovek, nemoćni da promenite stvari na bolje. Kada bi samo neko malo snage udahnuo u ovo i u sva sela Šumadije, mi bismo zapravo bili kao Švajcarci. Neko ko sve ovo čita verovatno misli da je to nemoguće, ja ipak verujem da mi imamo snage da branimo Srpsko selo. Moramo se vratiti selu i čuvati njegov kult. Porodica nas je vekovima krasila, a toga danas i nema baš mnogo. Predstojeći Uskrs će u Ljubičevac, ali i u sva ostala sela vratiti život. Nažalost, to će trajati samo dok praznici ne prođu. Iako će ih deca povremeno obilaziti, ponovo će moje bake ostati same da čuvaju svoja vekovna ognjišta. Zbog toga su sve one istinski heroji našeg doba. I zbog toga im neizmerno hvala – ispričao je Željko za Priče sa dušom.

Stranicu o Stragarima koju on vodi pronađite OVDE.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je u vlasništvu privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i slika i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta. Potpisati autore fotografija. Tekst nije dozvoljeno preneti u štampani medij)

Fotografije: Željko Stevanović (13 fotografija), Zoran Petrović (1 fotografija)

3 komentara

izuzetno ,svideo mi se mnogo i rasplakao me,kao i vecina Vasih tekstova,zavidim Vam mnogo,jer ste blizu svega sto volim,pozdravljamo Vas ,muz i ja,vraticemo se i mi jednom,i videcemo sve o cemu Vi pisete,hvala Vam na ovoj lepoti.

То није моје село,већ село моје жене.Раније док су били живи њени бабе и деде,стричеви и ујак,обавезно се ишло на „Молитву“,која се одржавала,недељу дана после Петровдана.Код задруге се поподне окупљао свет,а било је света.Сада нема никога,покојни ујак женин Кира Ерић ми је задњи пут рекао а то је било препрошле године да у селу има још двадесетак баба и деда.Село је умрло.Но није то само са овим селом.Моје село Божурња,које је имало 400 пореских кућа сада има нешто кућа до ливнице,а све је остало пусто.Побегоше Шумадинци у вароши јер је лебац лакше зарадити од неког посла било каквог него од земље.И то је тако.Питам се докле

Ostavite odgovor