Izgubili su sve u Sarajevu, a život ih je odveo na Sejšele: Ovo je porodica Janošević koja čuva PRAVOSLAVLJE u Indijskom okeanu

Na Maheu – najvećem ostrvu u arhipelagu Sejšela u Indijskom okeanu, u prizemlju kuće Oca Sergiosa (Srđan Janošević) nedeljom u pola devet ujutru služi se sveta liturgija za pravoslavne vernike. U kapeli Svetog Dimitrija Solunskog koja je u sklopu porodične kuće Janoševića ima mesta za tridesetak vernika, a za Božić i Vaskrs kada dođe i stotinak Rusa, Moldavaca, Ukrajinaca, Srba, Kiprana, Belorusa, Bugara i Rumuna iznajmljuje se konferencijska sala u hotelu. Imao sam privilegiju da posle turističkog obilaska predivnih Sejšela prisustvujem nedeljnoj liturgiji i da uz domaću kafu, na terasi koja gleda na plažu kraj Indijskog okeana, porazgovaram sa Ocem Sergiosom.

Liturgija se služi na engleskom, sa delovima na grčkom, dok hor odgovara na crkveno-slovenskom jeziku.
Liturgija se služi na engleskom, sa delovima na grčkom, dok hor odgovara na crkveno-slovenskom jeziku

– Odavno želimo da imamo pravoslavnu crkvu, a nakon osnivanja Pravoslavne hrišćanske zajednice obratili smo se Njegovoj svetosti Patrijarhu Aleksandrijskom Teodoru II da blagoslovni njeno stvaranje. Sejšelska ostrva inače pripadaju Aleksandrijskoj patrijaršiji grčke crkve – priča mi Otac Sergios (68) i priseća se kako je postao sveštenik.

– U maju 2009. mitropolit Tanzanije i Sejšela, gospodin Dimitrios mi je nakon svete arhijerejske liturgije ovde na Sejšelima ponudio da kao sveštenik vodim parohiju. Nisam ni sanjao da ću u šezdeset drugoj godini započeti tako uzvišen poziv. Rukopoložen sam 13. decembra 2009. godine u Solunu čemu su prisustvovali moja supruga i ćerka – priča i dodaje da je prvu pravoslavnu vaskršnju liturgiju služio na mestu u kome razgovaramo, u proleće, 4. aprila 2010. godine.

Otac Sergios rođen je u Beogradu, a u Sarajevu je završio Prirodno-matematički fakultet, oženio se i dobio ćerku. Supruga Vesna je diplomirala na Filološkom fakultetu i radila je kao novinarka.

Oboje su bili pustolovi, proputovali su svet prvo samostalno, a onda zajedno. Ćerku Srđanu iškolovali su Sejšelima i u Engleskoj, ona je radila kao novinarka,  i kao portparol predsednika Sejšelskih ostrva.

– Dvadeset sedam godina proletele su kao tren. Došli smo ovde 1981. godine, a 1985. sejšelska vlada ponudila nam je da radimo za njih. Dok smo živeli u Bosni i Hercegovini radila u Radio televiziji Sarajevo, a suprug u Jat-u. Nekad imamo utisak da smo ovde večno, a nekad veoma kratko. U Indijskom okeanu uvek je ravnodnevnica i sunce zalazi svakog dana oko šest sati. Odmah su nam se dopali ugodna klima, čist vazduh i zdrava hrana. Pogotovo nam je to bilo važno zbog male ćerke – seća se Vesna Janošević (65).

Bloger Nenad Blagojević sa Ocem Sergiosom i Vesnom Janošević u njihovoj bašti na Sejšelima
Nenad Blagojević sa Ocem Sergiosom i Vesnom Janošević u njihovoj bašti na Sejšelima

Janoševići su mi ispričali kako su već 1987. godine potpisali ugovore o radu i sa sedmogodišnjom Srđanom ostali da žive u maloj državi, hiljadama kilometara od Jugoslavije. Planirali su da ostanu tamo do 1993, međutim rat u Bosni i Hercegovini izmenio im je život za sva vremena.

Izgubili smo sve što smo imali u Sarajevu, nismo imali gde da se vratimo – nastavlja Otac Sergios da priča u dvorištu prepunom zelenog rastinja i papaja.
– Počeli smo više da se molimo Bogu, da češće čitamo Sveto pismo i verske knjige i tekstove. Živeći daleko od svoje zemlje, familije, prijatelja, oslonac smo našli u našoj, pravoslavnoj veri. Čeznuli smo za našom zemljom, a učenje od duhovnih otaca bilo je oaza koja nas je povezivala sa njom i pravoslavljem – setno objašnjava Vesna koja u toku liturgije donosi kandilo i toplu vodu, pravi naforu, peva u horu sa ćerkom.

Sve što mu je potrebno za svetu liturgiju otac Sergios doneo je iz grčkih i srpskih crkava.
Sve što mu je potrebno za svetu liturgiju otac Sergios doneo je iz grčkih i srpskih crkava

Otac Sergios i Vesna u Srbiju dolaze jednom godišnje i kažu da se tada toliko druže sa dragim ljudima da se dešava da ručaju po nekoliko puta dnevno kao i da obavezno negde kasne. Beograd vole jer ima neopisivu čar!

Srbija je naša domovina, drugu nemamo. Sejšelci žive harmonično, ponosni su na svoju zemlju i kad uvide da je kao stranac cenite, odmah vas prihvataju za prijatelja. Ipak, život usred okeana, donosi sa sobom ostrvsku groznicu i utisak da ste sami, pa poželite da odmah budete na kopnu. Volimo ovu državu, ali se molimo Bogu da jednog dana imamo kuću u Srbiji, svoje gnezdo u zemlji u kojoj bismo proveli poznu starost – kaže Vesna za Priče sa dušom.

Tekst i foto: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com

Tekst o Nini iz Beograda koja volontira na Sejšelima pročitajte ovde.

Priču o Vesni Janošević i njenom filmu pronađite OVDE.

Putopis o Sejšelima pročitajte na sledećem LINKU

1 komentar

Lepa prica.
Zahvaljujem Bogu na ovako divnim ljudima. I plilici da opet vidimo da vera i ljubav odrzavaju ljude svuda u svetu.
Veli pozdrav, akterima price i blogeru!
Bog vas blagoslovio !

Ostavite odgovor