4 greške koje sam pravio tokom stvaranja najpozitivnijeg sajta „Priče sa dušom“

Kada pokrećete blog, važno je da znate da li želite da vam vaša internet prezentacija bude hobi ili želite da vam donosi novac i da od nje plaćate račune, da putujete i jednostavno rečeno, da od nje živite. Priče sa dušom su, uz veliku ljubav i rad koje u njih ulažem, od početka „programirane“ da budu moj posao i da „zamene“ vreme, trud i kreativnost koje sam nekada ulagao radeći u novinarskoj redakciji.

Sada, pet godina od njihovog osnivanja, „vraćam film“ i delim sa vama svoje početničke greške, koje su mi pomogle da danas moje tekstove čita oko 80.000 ljudi mesečno i da budem direktor Medijske kuće Priče sa dušom, koja je izdavač najpozitivnijeg medija u Srbiji.

  • GREŠKA 1: Preširoke teme

Kao početnik na internetu i bez iskustva u digitalnim medijima, praktično sam samo nastavio da pišem tekstove kao što sam to radio u novinama, u firmi u kojoj sam dao otkaz. Skoro svaku temu stavljao sam u plan rada, pa sam tako imao i viralne tekstove, ali i one koje bi pročitala samo porodica mojih sagovornika. Vodio sam se iskustvom iz novina, gde sam uredniku predlagao priče, pisao ih i za to dobijao platu. Vremenom sam shvatao da sada, kada postajem preduzetnik, nemam službu marketinga i advertajzinga koje će tražiti klijente za mene, već da sve moram sam da zaradim i da moram imati čitane priče. Jer, surovo tržište odmah mi je pokazalo da ne mogu da pišem sve, već da biram najčitanije teme.

Nije bilo lako napraviti rez i drastično filtrirati broj priča i povisiti kriterijume, ali znao sam samo jedno – ili ću od Priča sa dušom napraviti posao koji volim, ili ću propasti. Uspeo sam ovo prvo.

  • GREŠKA 2: Saradnja sa klijentima koji ne cene vaš rad

Ova „greška“ je veoma važna. Pravilo kaže da „onaj kojem je vaša usluga skupa, ustvari i nije vaš klijent“, odnosno on u njoj ne vidi vašu vrednost. Često mi se dešavalo da, zahvaljujući iskustvu od 20 godina u medijima, osetim, odnosno znam da određeni brend i Medijska kuća Priče sa dušom mogu da naprave uspešnu kampanju, da povećaju medijsku vidljivost brenda (svaka Priča sa dušom bude ekranizovana na televiziji i objavljena u drugim medijima) i što je najvažnije, da se nakon te objave poveća prodaja. U prevodu: proizvod ili usluga posle Priče sa dušom i sponzorisanih linkova u tekstu, mogu da zarade novac. Obično me je u tim situacijama entuzijazam previše vukao ispred razuma, pa sam klijentima za koje sam imao taj iskreni osećaj, nudio saradnju više puta i pokušavao da ih uverim da je „to to“. Ljudi s druge strane stola u tome:

  1. ili nisu videli vrednost (recimo, nisu čuli za Priče sa dušom ili su smatrali da sami mogu da napišu viralan sadržaj)
  2. ili im je ta usluga bila skupa
  3. ili im jednostavno nije bila potrebna (njihova publika nije među mojim čitaocima).

Ne kažem da sada ne pratim taj osećaj, ali usluge nudim racionalnije i znam da „ne možete pomoći onome kome pomoć nije potrebna“. Lepše je sarađivati sa onima koji znaju kolika je moć digitalnih medija i influensera i koji znaju šta znači pojaviti se na sajtu koji ima stotine hiljada pregledanih stranica, odnosno u mediju koji ima kredibilitet. Najdraža, ali daleko zahtevnija je saradnja sa klijentima koji se sami jave i koji već znaju „s kim imaju posla“.       

      

  • GREŠKA 3: Saveti od ljudi koji nemaju firmu

Ovde, na Balkanu, svi imaju mišljenje i svi se razumeju u sve oblasti. Čast izuzecima, ali stekao sam utisak da kada ulazite u nešto novo za vaše okruženje (preduzetništvo, na primer) svi misle da bolje znaju kako se šta radi u digitalnim medijima, kada treba otvoriti firmu i da li treba plaćati porez, kakve fotografije treba staviti na sajt… Bilo je tu raznih komentara, od onih sitnih tipa zašto Priče sa dušom, a ne Priče s dušom (od profesorki srpskog jezika), pa zbog čega sajt nema ćiriličnu verziju, do „saveta“ o formiranju cena usluga i toga da sam lud što plaćam porez.

Kritiku i savet treba saslušati, uvek se sazna nešto između redova, ali važno je voditi računa od koga dolaze saveti, odnosno ko vam je konsultant. U zamku možete upasti ako počnete da prihvatate savete ljudi koji rade za sebe, a zvanično još nisu postali preduzetnici. Ne mislim na zlonamerne savete, već na odluke koju vas mogu koštati jer stižu od nekoga ko nema iskustvo i ko nije u „materiji“. To je skoro isto kao kada bi onaj koji ne studira savetovao studenta kako da sprema ispite. Da se to ne bi desilo, navedite priču na svoju vodenicu, pa edukujte potencijalne preduzetnike da se registruju i otvore firmu. Tako ćete ostati prijatelji, a i dobićete nove teme za razgovor.

  • GREŠKA 4: Da li stisnuti pesnicu ili otvoriti šaku?

Autorska prava, šta to beše u Srbiji? Nekako sam uspeo da za ovo vreme skoro svi mediji koji prenose Priče sa dušom na svojim portalima (prenošenje u štampane medije nije dozvoljeno) poštuju napomenu oko linkovanja izvora teksta, odnosno da linkuju www.pricesadusom.com.

Prve godine, 2014, bio sam zaštitio kopiranje tekstova sa sajta, ali sam posle taktički doneo odluku da ih sam ponudim drugim, daleko većim medijima od mene, kako bi ih prenosili na svoje portale. Nedugo potom, kontaktirao me je urednik najposećenijeg portala u Srbiji, Blic.rs, i počeli smo saradnju. Nakon toga, povremeno su i Kurir i Telegraf prenosili Priče sa dušom, a zatim i još dvadesetak domaćih sajtova. Sada Priče sa dušom, posle objave na www.pricesadusom.com nastavljaju život na oko 60 sajtova iz Srbije, BiH, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije.

Mislim da su Priče sa dušom jedini portal u Srbiji koji dozvoljava prenos tekstova samo uz link, bez posebne pisane dozvole urednika i sličnih zahteva. Često vidim tek stvorene blogove čiji autori pišu eseje o zabrani korišćenja delova njihovih teksta, o autorskim pravima, o krađi autorskog dela. Slažem se, živimo u zemlji u kojoj taj deo intelektualne svojine na internetu nije uređen, ali iz svog primera iznosim ovaj zaključak:

„Lepa reč i gvozdena vrata otvara“.

Na ovaj način, veliki mediji koji su prenosili moje priče, doneli su mi 2015. i 2016. godine pogotovo, i po 3.000 čitalaca dnevno! Ogromna poseta bila je zahvalnost za autorske članke i fotografije koje sam im ustupio. Ja na ovo gledam iz drugog ugla, to nije kopiranje i krađa, već je jedan drugačiji, pozitivan sadržaj počeo da se širi Srbijom, a priče o vrednim ljudima kojih nema u medijima, dobile su svoj deo medijskog neba ove države. Znate onu izreku „sa stegnutom pesnicom možeš samo nekoga udariti, a sa otvorenom šakom, možeš dobiti novog prijatelja“.   

Usluge koje nudi Medijska kuća Priče sa dušom pronađite OVDE.

* Tekst: Nenad Blagojević * Fotografije: Jovan Nedeljkov * Napomena: Tekst i fotografije su u vlasništvu privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo Aranđelovac i moguće ih je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora članka i slika i objavu linka ka www.pricesadusom.com u tekstu i na kraju teksta. Potpisati i autora fotografija. Članak nije dozvoljeno preneti u štampane medije. Hvala vam što poštujete autorska prava u Srbiji.

3 komentara

Uvek lepo napisano, zanimljivo i korisno. Svaka cast mom kolegi iz studentske klupe koji zivot i turizam predstavlja na najlepsi moguci nacin.

Ostavite odgovor