Devojka o kojoj priča Šumadija: Ustaje u 4, uvek je na traktoru i od detinjstva SAMA OBRAĐUJE 16 hektara

Imali smo sreću fotograf i ja da Mariju Ivanović (34) nađemo kod kuće, da sa nama podeli svoju Priču sa dušom, popije kafu i čašu hladne bunarske vode i barem na dva sata uspori ritam svog života. Jer, ova vredna devojka iz Vukosavaca kraj Aranđelovca, radi bez pauze, i to posao koji voli.

Nenad Blagojević i Marija Ivanović

Ona ustaje u četiri ujutru i već posle prve kafe kreće u radne pobede. Leže oko ponoći i kaže da drugačije ne bi postigla sve što je zamislila. Voli da obaveze koje bi inače radila dva dana „smesti“ u 24 sata. A kada uradi sve ono što je isplanirala, recimo kad pokosi dva hektara livade i nabere određenu količinu malina i kupina, najsrećnija je na svetu. I tada joj taj broj sati spavanja nije bitan.

Marija živi u jednom od zabukuljskih sela, u Vukosavcima, u selu do moje Gornje Trešnjevice. Za nju sam saznao tokom jednog slučajnog susreta kada mi rekoše da tamo ima jedna Marija koja sama obrađuje 16 hektara zemlje, koja je češće na traktoru nego u kući i koja obožava takozvane „muške poslove“.     

Marija je posejala sudansku travu koja dobro podnosi sušu i koju može da kosi i do pet puta godišnje

Često u svojim objavama na fejsbuku koristim reči „zdrava pamet“ i najčešće ih vezujem za selo i ljude koji tamo žive, i to sa razlogom. Marija je baš jedna od tih ljudi, onih kojima malo za sreću treba, koji rade iz srca, a ne iz računa i koji nekako uspevaju da opstanu u sve težem životu u srpskim selima.

Odrasla je sa majkom, ocem i dve starije sestre. Kada je pohađala treći razred osnovne škole, otac je iznenada preminuo i Marija je preuzela na sebe ulogu domaćina kuće. Naučila je da ore, da tanjira, da seje, pa čak i da upravlja kombajnom. Ima i vozačku dozvolu za vožnju kamiona. Poseduje traktor, razne prikolice, utovarne prese, ma sve moguće priključne mašine.

Kako su godine odmicale, Marija nije posustajala niti je želela da napusti Vukosavce. Zemlju danas obrađuje sama, oko 16 hektara pod žitaricama i travom, dok je majka Natalija (72) zadužena za stoku, oko pedesetak ovaca, krave, svinje i živinu. Zajedno prave sir i kajmak, zimnicu, slatko, džemove.  

Marija sa majkom Natalijom

– Oni koji me dobro poznaju, znaju i moj početak, odnosno trenutak kada sam ostala bez oca. Taj deo života nazivam opstankom jer sam bila devojčica koja je preuzela sve očeve obaveze, odnosno sve seoske radove. Prvo sam zarađivala za školu, a onda počela da kupujem poljoprivredne i priključne mašine – priča mi Marija pod verandom kuće u zaseoku Vrlaja, u Vukosavcima.

Pitam je kako je uspela da zavoli ono što je silom prilika morala da radi.

– Nikad mi to nije bio problem. Dok je bio živ, otac nije mogao da pobegne u njivu bez mene, a da se ja ne „okačim“ na traktor ili da ne odem sa njim u šumu. Sećam se da sam prvi samostalan posao obavila već u trećem razredu. Orala sam i plakala, jer nisam umela da naštelujem plugove. Zalud je bilo i to što sam umela da vozim traktor, kad nisam znala da namestim plugove kako treba. Bilo je teško prvih godinu dana, jer sam bila mala, pa nisam mogla sedeći da dohvatim kočnicu i kvačilo. Pošto su mi noge visile, morala sam da vozim stojeći – seća se Marija za Priče sa dušom, setno, ali sa osmehom na licu.

Sa majkom je odavno podelila obaveze, dok je jedna u kući i brine o stoci, druga je na terenu. Otkriva nam da se često i ne vide u toku dana, jer Marija ustaje u 4 sata, a Natalija u 5.

Sve što proizvedu od trave i žitarica, ide u njihov stočni fond. Osim stočarstvom, bave se i proizvodnjom sira i kajmaka, pa Marija preuzima na sebe da te specijalitete isporuči mušterijama u Aranđelovcu.

– Sve se nekako stigne, ali napornim radom i sa malo spavanja. Majka ustaje sat vremena posle mene, ona se naradila i treba malo da se odmori. Osim na svom imanju angažovana sam i na zasadu organskih kupina i malina Konjičkog kluba Aranđelovac ovde kod nas u selu, tako da tamo organizujem sve radove i berbu. Sada sam u prelomnoj fazi, volela bih da se preorijentišem na turizam, vidite i sami kako je ovde kod mene lepo. A zamislite kako bi tek turisti uživali u ovom miru i prirodi. U blizini nam je jezero, mogla bih da uredim stazicu i postavim fenjere do tamo, da napravim drvene vajate u kojima bi turisti prespavali. Imam mnogo lepih ideja koje ne bi koštale mnogo, a za čije ostvarenje me najviše „gaze“ pare. Ali, polako, videćemo – iskrena je Marija.

U zasadu Konjičkog kluba Aranđelovac u Vukosavcima

U Vukosavcima je odrasla i ovo selo ne bi menjala ni za šta na svetu. Žao joj je što je svega nekoliko njenih drugara iz generacije 1985. godine ostalo u selu, dok je većina otišla u grad ili u inostranstvo.

Iz Vukosavaca se pruža pogled na Ostrvicu, nekadašnji vulkan i utvrđenje na Rudniku

Nudili su Mariji da počne da radi u Aranđelovcu, da ode negde preko, čak i da vozi kamion. Ništa od toga nije prihvatila, jer želi da bude sama svoj gazda, a i, kako kaže, „poslove koje sada radi ne bi mogla da obavlja u varoši“.

– Mnogo toga znam oko tih tehničkih stvari, da popravim šta treba, nikad nisam ostala u njivi. To me spasava što se novca tiče, jer su majstori skupi. Uvek sam motivisana da nešto majstorišem, čak i ono što je ispravno, ja volim da otvorim kako bih naučila po kom principu radi. Jedino mi slabo ide pranje sudova, jer pola polupam (smeh). S druge strane, sa majkom zajedno ostavljam zimnicu – rekla je Marija za Priče sa dušom. 

– Žao mi je što su sva sela Šumadije opustela, ne samo Vukosavci, i što su sva u lošoj situaciji kada je o omladini reč. Jedino znam da u susednom selu, u Jeloviku, ima dosta dece, i stvarno mi je zbog toga drago. Bez obzira na sve, smatram da neki nov posao može da se napravi, da nešto lepo može da se dogodi i da ovo naše selo oživi. Verujem u turizam – kaže.  

Kao devojčica se i po najvećem snegu i mrazu vraćala pešice iz škole iz Aranđelovca kući u Vukosavce. Mogla je da prespava kod sestara, ali je više volela avanturu kroz Bukulju.  

Priča mi da život na selu izgleda lako samo na instagramu i fejsbuku. Kad nađe vremena, postavi po koju sliku na društvene mreže, koje lajkuju njeni pratioci, njih nekoliko hiljada. Kaže da ima onih koji misle da su njene slike na traktoru foto-montaža, ali da je većina ipak podržava u nameri da živi svoje snove na selu. 

Marija je i mene provozala na traktoru

Susrete sa divljim životinjama, pre svega sa šakalima, za koje kaže da su u Vukosavcima postali kao kućni ljubimci, ne objavljuje na mrežama. Dodaje da su kamere jednog komšije snimile i nekoliko vukova koji su prošli kroz selo i napali ovce.

Prema Marijinim rečima onaj ko je živeo na selu ili ko barem povremeno tamo dolazi, zna kako danas žive srpski seljaci i kakva je stvarna situacija, bez filtera na instagramu.

– Energiju mi daje to što smatram da sam sposobna da održavam jedno gazdinstvo, da od toga živim i da ne odem iz sela. Da sam negde otišla i radila trećinu posla koji ovde radim, imala bih mnogo više novca, ali se ne bih osećala ovako lepo. Najlepši je osećaj kad ste svoj na svome i kad morate od ničega da napravite nešto. A još kad znam da je to nešto moje, nema cene koja to može da plati – rekla je Marija u svojoj Priči sa dušom.

Marijine priče na fejsbuku pronađite OVDE, a još jednu priču iz ovog kraja, koja je među najčitanijima na sajtu pronađite OVDE.

* Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com * Fotografije: DeKovach * Napomena: Tekst i fotografije su u vlasništvu privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo Aranđelovac i moguće ih je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora i objavu linka ka www.pricesadusom.com u tekstu i na kraju teksta. Potpisati i autora fotografija. Članak nije dozvoljeno preneti u štampane medije. Hvala vam što poštujete autorska prava u Srbiji.

15 komentara

Расплакала ме је ❤ Лепа, паметна и вредна, дај Боже да оствари свој сан о туристичком рају ❤

Vredna lepa, godine je stižu šteta što nije našla momka i zasnovala porodicu. Samo mogu da joj poručim: Marija nađi nekog poštenog čoveka treba će ti za vemena koja ti dolaze. Srećno!

Prosto mi neverovatno da ovako nesto postoji. Raj na zemlji i devojka koja je deo tog raja. Verovatno joj skacu po glavi sa pitanjima kad ce se udati, ali vreme prolazi, a treba joj neko ko ce joj pomoci. Covek i deca. Majka joj nece moci jos dugo pomagati. Stara je i nema snage. Iskreno joj zelim da nadje nekog uskoro i ostvari se kao majka. Kao covek se vec ostvarila…

Наша благородна и племенита Шумадија… Браво за аутора и јунакињу приче! Тако племенито побеђује пошаст у медијском простору.

Život ove devojke je za svaki respert. Njen rad, vrednoća, ispravan stav o životu je neshvatljiv za današnje mlade generacije. Njena priča treba da zauzme mesto u nekom udžbeniku u školi da se buduće generacije edukuju da bi bili vredni, radni i nezavisni a ne da čekaju babinu i dedinu penziju i da bleje u kafićima po celi dan i celu noć.

Ziva, zdrava i vesela bila…..da je vise tako mladi ljudi da ostaje na selu nasa lepa Srbija bi cvetala, bila bi lepsa od Svajcarske.

BRAVO! Osim što je vredna, sposobna, inteligentna… Marija je prelepa mlada žena! Želim joj sve najbolje. A Ti, dragi Nenade, uvek imaš divne priče sa dušom koje objavljuješ u svojoj rubrici „Priče sa dušom“ gde im i jeste mesto! A čestitam i Tvom kolegi fotografu „DeKovach-u“ (zaslužuje da mu saznamo puno ime i prezime). Fotografije, isto, imaju dušu! Pobude mi želju da i ja budem tamo, negde tamo…

I meni se svidjaaaaa mnogo,imam tri sina ,(jedan je zauzet),ali ova druga dva su vrh,lepi ,vredni,i pametni kao i Marija.
Bravo, Marija!

Svaka čast! Želim joj da ostvari san o turizmu a znam da ću ja onda sigurno biti njen gost! Pravi uzor za mlade!

Predivna prica, sve najlepše Mariji i da ostvari svoj san o turizmu !
Danas sam prvi put ušla na ovaj sajt, predivne priče i da ih bude sve više,
Ovakva devojka treba da bude uzor mladima širom sveta a ne samo u granicama ove naše lepe Srbije!

Sve u ovoj priči je lepo, kao što je Marija, ali nije lepo što Mariju pominjete i poredite sa foto modelom. Šta je to foto model? Prelazna faza do starlete i da ne koristimo narodni izraz za to jer u Srbiji starlete su in?

Ostavite odgovor