Grad u kojem je sve u znaku srca i cveća, a tu je i jedno od SEDAM ČUDA graditeljstva

Stižem autobusom iz Beograda, ljubazni dispečer mi na autobuskoj stanici na srpskom jeziku, sa simpatičnim mađarskim naglaskom želi dobrodošlicu i pokazuje u kom pravcu je centar grada, a ja kao pravi turista prvo odlazim nešto da pojedem, u prvu poslastičarnicu, na sladoled. Dok na fejsbuku, posle moje objave da je kugla duplo jeftinija nego u Beogradu, stižu na stotine lajkova i komentara, krećem u šetnju gradom secesije.

Uživam u bojama, zapažam detalje na zgradama. Na ulici čujem razgovore na mađarskom, srpskom i hrvatskom jeziku, a i table sa nazivima ulica su ispisane na ova tri jezika. U Subotici trećinu stanovništva čine Srbi, trećinu Mađari, a trećinu Hrvati, uglavnom Bunjevci.

Ima i turista koji naručuju kafu na engleskom, slovačkom, što ne čudi jer je Subotica izuzetno tranzitna, otprilike na pola puta od Beograda do Budimpešte.

Odlazim do smeštaja koji sam rezervisao preko interneta (stančić sa kupatilom, sobom i mini-kuhinjom za 1200 dinara), usput prolazim pored spomenika Ivanu Sariću, sportisti i pioniru jugoslovenskog vazduhoplovstva, koji je prvi na ovim prostorima napravio avion. Pogled mi ide ka konobi Tinel pokraj smeštaja, i već imam rešenu večeru, odnosno znam gde ću jesti lignje i plodove Jadranskog mora.

Vraćam se u centar grada. Fotografišem bistu Danila Kiša.

Na nekadašnjoj Narodnoj, gazdinskoj banci vidim u zidu reljef košnice i veverice, simbola skupljanja, bogatstva, čuvanja nečega vrednog.

Prolazim pored Narodnog pozorišta, saznajem da se prva predstava u njemu odigrala 1854. godine, zastajem kod spomenika Caru Jovanu Nenadu.

Još zanimljivije od toga je informacija da je glumac pozorišta u Subotici Bela Lugoši 1931. glumio u filmu „Grof Drakula“ u Americi i bio poznat po horor filmovima.

Među biciklistima koji lagano krstare gradom, pravo ka Trgu Slobode promalja se lik turističkog vodiča Borisa Tota, sa kojim posle jednog „Szia“ (Zdravo) nastavljam šetnju.

Zahvaljujući njegovim kontaktima ulazimo u Gradsku kuću pred kraj radnog vremena, treću po redu na ovom istom mestu. Kažu da je zbog načina na koji je sagrađena ova građevina proglašena za jedno od sedam čuda graditeljstva u Srbiji. U toku je venčanje, pa su tu mladenci i gosti koji slave kao da je vikend, iako je radni dan.

Na vitražima vidimo da je prva Gradska kuća bila sagrađena u stilu klasicizma, u 18. veku i tada je Subotica imala oko 40.000 stanovnika.

Nekoliko godina posle velike mađarske revolucije 1848 -1849. godine dolazi do nagodbe između Mađara i vladara, odnosno Mađarska dobija veliku autonomiju i počinje da jača. Zanimljivo je da su se još krajem 15. veka, austrijski car i mađarski kralj dogovorili da će, u slučaju da Mađarska ostane bez kralja, preći u ruke Austrijanaca, odnosno Habzburgovaca. Do toga je došlo posle Mohačke bitke, 1526. godine, pa su Habzburgovci sve do 1918. godine ujedno i mađarski kraljevi. Oni su nekada bili carevi Svetog rimskog carstva, ali su imali status mađarske krune.

Posle revolucije protiv Austrijanaca, Mađarska dobija sve statuse autonomije koje imala kao samostalna država, ali vladar Franc Jozef ostaje isti, kao i vojska. Nastaju i zasebna ministarstva, ekonomija počinje da se razvija, dolazi do razvoja Mađarske, samim tim i Subotice. Od 1918. godine, posle Prvog svetskog rata vuku se nove granice i Subotica ostaje van matične države i postaje deo Srbije. 

Broj stanovnika naglo počinje da raste na oko 100.000. Početkom 20. veka zida se ova treća gradska kuća koju projektuju mađarske arhitekte. Gradnja traje svega dve godine, a naredne dve godine ključevi su u rukama umetnika koji uređuju enterijer,oslikavaju i doteruju sve prostorije i hodnike.

U unutrašnjosti dominiraju tri boje: crvena, bela i zelena, boje mađarske zastave. Boris objašnjava da je kompletna zgrada obeležena stilom secesije, odnosno ar nuvoa, to jest jugendstila. Mađarska secesija je predstavljena kroz motive cveća i srca, motive katoličke transilvanijske, odnosno stare mađarske umetnosti.

Pokraj stepeništa dominira čuvena keramika žolnai iz Pečuja, zelene boje, nadaleko poznata još od polovine 19. veka. Jednom prilikom fabrika je dobila i gran pri na jednoj od svetskih izložbi u Parizu prošlog veka. Keramika je neobična jer reflektuje svetlost.

Ručno pravljeni medaljoni pokazuju čime su se ljudi bavili na prelazu iz 19. u 20. vek. Na sličicama vidimo period procvata Subotice, jasno je da se nalazimo u srcu Panonske nizije, da su se ljudi bavili zemljoradnjom, poljoprivredom… A tu su i male zanatske radionice. Subotica – grad poljoprivrede, koji dobija obličje velikog mondenskog grada.

Vodič mi objašnjava značenje dva velika mađarska simbola. Kada je sedam mađarskih plemena došlo u Panonski basen 896. godine, po legendi dovela ih je ptica turel.Preko puta te skulpture stoji i druga ptica koja dočekuje turiste – gavran sa prstenom u kljunu, simbol Matije Korvina koji je vladao u 15. veku.

Simboli secesije su sada svuda oko nas. Motiv cveta iz Transilvanije je u stvari lala, koja je stigla iz Turske. Iz lale se rađa jedno srce. Srca ima svuda po plafonu, sve podseća na život, to su narodni motivi.

Gradska kuća u Subotici je sedište gradonačelnika, tu se održavaju sednice gradske skupštine, ali i venčavaju parovi, organizuju promocije knjiga, besplatni koncerti domaćih i stranih umetnika, horova…

Na fejsbuku sam objavio sliku čekaonice u kojoj sve puca od boja i pozitivne energije. Konstatujem da ovde nema mesta nerviranju i stresu, čak i kad čekate u redu za dokumenta. Čitaoci Priča sa dušom se slažu sa mnom.

U glavnoj sali ima oko 200 mesta za sedenje. Vitraže je radio isti umetnik koji je radio vitraže za mađarski parlament u Budimpešti – Mikša Rot. On je bio jedan od najpoznatijih i najslavnijih umetnika u Austrougarskoj monarhiji, ujedno i naskuplji.

– Slike sa najznačajnijim mađarskim vladarima poređane su u krug. Između ostalih, tu su i Arpad koji je doveo Mađare u Panoniju, zatim prvi krunisani kralj Sent Ištvan, pa Sent Laslo ili Ladislav. Tu su i Matija Korvin, ali i srpskoj istoriji veoma poznat Janoš Hunjadi, odnosno Sibinjanin Janko. On je kod Gardoš kule u Zemunu imao svoje utvrđenje za odbranu od Turaka i 1456. godine uspeo da zaustavi njihov dolazak na 70 godina. Beograd potpada pod tursku vlast tek 1521, a zatim Petrovaradin pa Osijek. Turci 1526. kod Mohača ipak osvajaju ovaj deo centralne Evrope – objašnjava Boris Tot za Priče sa dušom.

Podižem glavu i vidim paunov rep na balkonima. Tri balkona, tri repa. Taj simbol izlazećeg sunca i stari jevrejski i hrišćanski simbol često se može videti u Subotici. Paun potiče iz Indije, odakle ga je, po legendi Aleksandar Makedonski doneo u Evropu.

Izlazimo iz Gradske kuće i nakon nekoliko minuta stižemo do sinagoge, druge po veličini u Evropi. Prva je u Budimpešti, a treća u Segedinu. Sve tri se nalaze na području nekadašnje mađarske kraljevine.

Subotička sinagoga takođe je biser mađarske secesije, koju su sagradile iste arhitekte koje su gradile Gradsku kuću. Četiri tornja predstavljaju četiri strane sveta, velika kupola ima tri dela i podseća na šatore, u kojima su Jevreji nekad živeli. Obnovljenu sinagogu u martu 2018. godine svečano su otvorili predsednik Srbije i premijer Mađarske. 

Imao sam sreću da se tokom nekoliko dana, koliko sam bio u Subotici, održavao sajam domaćih proizvoda, pa sam mogao svašta da probam od vojvođanskih đakonija.

Boris mi je otkrio neobična mesta tokom moje prve posete Subotici, i dosta toga je ostalo za naredni put. Skrivena statua Svetog Jovana u jednoj od ulica u centru grada, plava fontana od keramike žolnai iz 2007. godine, kao i toranj na Gradskoj kući do kojeg vodi 270 stepenika, neka su od njih.  

Pre mog odlaska u Kelebiju, neizbežna je bila i kafa u najpoznatijem subotičkom kafiću Boss, koji čuva svoj kvalitet i status od 1986. godine.

A kako je bilo u Kelebiji saznajte OVDE.

* Tekst: NenadBlagojević www.pricesadusom.com * Fotografije: Nenad Blagojević Napomena: Tekst i fotografije su u vlasništvu privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo Aranđelovac i moguće ih je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora članka i slika i objavu linka ka www.pricesadusom.com u tekstu i na kraju teksta. Potpisati i autora fotografija. Članak nije dozvoljeno preneti u štampane medije. Hvala vam što poštujete autorska prava u Srbiji.

1 komentar

Divan grad. Divni ljudi, divna arhitektura. Mozda jos Novi Sad moze da pruzi slican dozivljaj, cuvena Dunavska ulica, basta restorana Stara Dalmacija, ali Subotica je definitvno jedan od najlepsih gradova Srbije!

Ostavite odgovor