Kako su Milan i Stefan svom SELU OTVORILI FEJSBUK i od Donjeg Barbeša napravili novu destinaciju

Stefana Burgića (24) majka je od malena dovodila kod bake na selo, a u najlepšem sećanju ostalo mu je prepuno školsko igralište, kada je na partiju fudbala čekalo i po pet ozbiljnih ekipa. Milan Stevanović (26) pamti litije povodom praznika Svetog Marka koji se 8. maja tamo proslavlja, ali i priče koje su meštani pričali ispred seoske prodavnice.

Obojica ne zaboravljaju ni druženja sa vršnjacima preko letnjeg raspusta i igranje malog fudbala i stonog tenisa.

Posebno emotivno doživljavaju sećanje na NATO agresiju na Jugoslaviju, kada su imali tri, odnosno pet godina i kada im je Donji Barbeš bio utočište u tim teškim danima.

Ovi vredni momci napravili su među prvima u Srbiji fejsbuk stranicu za jedno selo, Donji Barbeš u kojem i danas provode lepe trenutke. Tačnije, Milan je pokrenuo fejsbuk prezentaciju još 2009. godine, kao petnaestogodišnjak, a Stefan je nešto kasnije dobio ulogu „admina“ na stranici, mnogo pre nego što je odlučio da profesionalno uđe u svet digitalnog marketinga.

Danas žive u Nišu, Stefan se bavi digitalnim oglašavanjem u agenciji Simplicity LLC, a Milan je elektrotehničar računara i radi kao serviser računara i opreme na naplatnim stanicama za putarinu.

„Instagram smo otvorili na moju inicijativu 8. novembra 2020. godine, usred akcije prikupljanja sredstava za nov, trajni krst koji želimo da postavimo u selu. Spontano, ali intenzivno krenuli smo da radimo na promociji našeg sela, iz dana u dan to je postajalo sve ozbiljnije, a mi smo „ušli u mašinu” i nismo se bunili”, priča Stefan za Priče sa dušom i dodaje da od tada ulažu svakodnevni napor da njihovo selo dopre do šire publike, a da njegova priča bude ispričana na drugačiji način.

„Prva sećanja vezujemo za 1999. godinu i bombardovanje. Kao i mnogi drugi ljudi koji su ovde imali baku, deku, majku, oca ili bliski rod, i mi smo u našem Donjem Barbešu pronašli mir i sklonište od bombi koje su padale po gradovima. Bilo je to jako čudno vreme. Mnogo toga nisam uspeo da upamtim jer sam imao nepune tri godine, ali dobro se sećam da selo nikada nije bilo naseljenije kao tokom tog perioda. Bilo je dosta mladog sveta”, nastavlja Stefan.

„Nas dvojica se znamo bukvalno od rođenja, a družimo se već 23 godine. Stefan voli da kaže da je prvo upoznao mene, pa tek onda sebe.“

On mi je bio dever na svadbi, a ja ću njemu biti kum, kad bude rešio da se upusti u bračne vode. Naši roditelji su se poznavali i pre našeg rođenja, a za sve ove godine nijednom se nismo posvađali. Sve to je značajan faktor zbog kojeg ovaj projekat ide uzlaznom putanjom”, dodaje Milan.

Donji Barbeš se nalazi na oko 30 km od Niša i ima stotinak stanovnika. Mladih ima, ali ne previše. Ljudi su ovde počeli da se doseljuju, što Stefana i Milana raduje.

Selo odlikuju prirodne lepote, a ima i nekoliko istorijskih znamenitosti. Milan, kao vrsan poznavalac Zaplanja, izdvojio je nekoliko lokaliteta, o kojima više možete saznati upravo na društvenim mrežama i stranicama sela.

Stefan i Milan na ulazu u selo

„To su: stara škola, nekada najlepša u Srbiji za vreme Jugoslavije, očuvana kuća u kojoj je prethodno bila škola, Barbeške Bare po kojima je mesto dobilo ime, lekoviti izvor vode koja leči kožne i očne bolesti, vrh brda Babičke gore na kojem su ostaci rimskog naselja i crkve tog doba. Vašim čitaocima preporučujem da posle zime dođu i u Crkvište, gde su temelji stare crkve, da vide kuće od kamena i staru vodenicu. Imamo i stari krst na starom sabornom mestu u selu, Barbešku i Vlašku reku koje se ulivaju u selu, a od novijih stvari tu je naša mlekara koja pravi „Barbeški jogurt”, kiselo mleko i sir i zapošljava dvadesetak ljudi”, objasnio je Milan.

Veliku ljubav prema ovom selu Stefan je stekao zahvaljujući ljudima koji čine dušu Donjeg Barbeša i zbog kojih se tamo oseća najprijatnije.

„Tu je i moja baka Bina (86) koja oduvek gaji ogromnu ljubav za svoja tri unuka. Milion nezaboravnih događaja vučem iz Donjeg Barbeša: prvi poljubac, prva prava drugarstva, prvo pivo, prvu cigaretu, prvu devojku. Tamo sam proslavio svoj 18. rođendan. Ne mogu da ne pomenem sve one letnje noći kada smo pekli kukuruz, jeli barbeške lubenice i provodili vreme ispred naše „zadruge”. To su mi možda i najlepši dani u životu. To su uspomene za ceo život”, izjavio je Stefan za Priče sa dušom.

Cilj predstavljanja ovog sela na društvenim mrežama nije samo promocija nove turističke destinacije.

Milan i Stefan žele da na svoj način popularizuju seoski način života, seljake koji čine dušu sela i njihove proizvode. 

Ovo je pokušaj da inspirišu i pokrenu druge ljude i druga sela na sličnu inicijativu. Zato im je važno da sve ovo što rade odjekne među ljudima.

„Lep osećaj na pomisao na selo, prirodu i ideju za povratak na selo, sve to želimo da izazovemo kod ljudima našim objavama. Želimo da podstaknemo druga sela da krenu našim stopama sa promocijom. Mi često razmišljamo i o tome da živimo u selu i da zarađujemo za pristojan život. Možda i kao digitalni nomadi, ko zna?”, dodao je Stefan.

Trenutno realizuju akciju prodaje kalendara sa motivima Donjeg Barbeša za 2021. godinu, a sredstva od toga upotrebiće za postavljanje prohromskog krsta na sabornom mestu. Imaju podršku paroha, Zaplanjskog oca Dušana.

Iako još uvek svi stanovnici Donjeg Barbeša nisu čuli za ovu stranicu, oni koji koriste internet i imaju naloge na društvenim mrežama uglavnom su zapratili ovo selo.

Stefan i Milan su skoro svakog vikenda u Barbešu. Tamo imaju svoje kuće i imanja koja čuvaju.

Milan voli selo zbog prirode, dobrih ljudi i zbog onoga što su mu preci ostavili.

Stefanu selo, kako kaže, donosi smirenost i čini ga boljom osobom. Tamo je uvek dobro raspoložen i zdrav, za šta su zaslužni i čist vazduh, tišina i zdrava domaća hrana. Tuga i gubitak životnog elana, za razliku od grada, definitivno ne žive na selu.   

Fejsbuk stranicu Donji Barbeš koju vode ovi momci posetite OVDE, a za instagram profil kliknite na ovaj LINK.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com; Fotografije: privatna arhiva; Napomena: Tekst je u vlasništvu privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo Aranđelovac i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora članka i slika i objavu linka ka sajtu www.pricesadusom.com u tekstu i na kraju teksta. Članak nije dozvoljeno preneti u štampane medije. Hvala vam što poštujete autorska prava u Srbiji.

8 komentara

Велико хвала на препознавању наше иницијативе. Срдачан поздрав из Доњег Барбеша у који сте увек добродошли!

Sela Donji i Gornji Barbeš, kao i sela ispod njih, koja gravitiraju prema Moravi, je prostor koji je po mnogo čemu “u vakumu“ između Leskovačko-babičkog mikro regiona i Seličevice, mnogo godina tretiran kao prolazna mesta preko kojih se samo prolazi i ništa više. Mislim na selo Dukat i Zaplanjsku Toponicu. Nisu Zaplanjci mentalitetom niti gorštačkim osobenostima, ali nisu ni Moravci jer kroz sva vremena aktivnosti, nigde nisu uključivati. Dakle, ova sela se kolokvijalno nazivaju Donje Zaplanje, a da pritom ne postoji ni jedan dokument koji tu “geocelinu“ objašnjava. Mnogo je realnosti, ali i na samoj karti opštine kojoj pripadaju, vidljiv je prostor koji se izvija iz Zaplanjske kotline i spušta prema Moravi, kao neprirodna celina Zaplanja. No, valjda će sledeće generacije uspeti da ova sela uvrste u prirodni ambijent kome gravitiraju i kome pripadaju. Konkretnije, sva sela koja se spuštaju južnom stranom Seličevice i spajaju u slivu Barbeške reke, a sa druge strane sela Babičke gore, trebaju pripasti jednoj geo-celini. Puteva nema, ali gravitacija je u toom smislu jasna.

Bravo momci,puna podrška vašoj ideji koja treba da vrati život našim napuštenim selima. Seličevica,Babička gora,Suva planina ,bezbroj izvora i prelepih proplanaka na samo par desetina kilometara od Niša i jesu „priče sa dušom“!!!

storiteling
Mnogo bih vise voleo da prezentaciju radis pricajuci price o zaboravljenim krajevima. Duse tih krajeva se ne uklapaju u englesku terminologiju, zar ne?

Bravo divni, mladi ljudi. Zivim preko okeana, nikad nisam bila u tom kraju ali imam zelju da ga posetim i mozda pocnem tu da zivim.
Umorna sam od tudjine, svoju pradedovinu sam u ratu izgubila i ne znam zasto, odavno samo citam o Staroj planini. Valjda zbog ljudi koje sam upoznala.
Pozdrav.
Zora

Ostavite odgovor