Na ŠUMSKOJ TERAPIJI kod Slavice: U njenoj nedođiji nema interneta i mobilnih, ali svi dolaze da se RESETUJU

Nekoliko sati pre nego što sam stigao, gospođa Slavica Miletić Brkić ispratila je dve Kineskinje koje su do njene, kako je naziva, kućice u nedođiji, došle na biciklima. Tu je već uveliko bio gospodin koji se raspitivao za smeštaj za svoje kolege i tražio lokaciju za razgledanje ptica.

Opremljena za pešačenje, domaćica me je odmah pozvala da se prošetam s njima do ušća reke Karaš u Dunav i da, dok ne sednemo na kafu, uživam u šumskoj energiji.

Dok brzo pešačimo, priča mi kako joj je šuma pomogla da se vrati u normalu i kako je to htela da podeli i sa svojim gostima, turistima iz Srbije i celog sveta.

– Pre deset godina uspeli smo da dobijemo sve potrebne registracije da bismo radili onako kako smo zamislili. Ušli smo u šumski turizam, iako su nam u početku, čak i u resornom ministarstvu, govorili da ta vrsta turizma nije prepoznata u Srbiji. Nismo se složili sa tim i krenuli smo sa svojom pričom. Mi smo deo ekološke i ruralne ponude, ali nismo selo, nismo etno, nismo agro. Nalazimo se u šumi, u jednoj maloj nedođiji, u zaštićenom području, van civilizacije – objašnjava.

Slavica i njen suprug, uz pomoć ćerke i sina uspešno vode koncept smeštaja Bubamara (kako se zove jedna od tri kućice) na jugoistoku Deliblatske peščare, na teritoriji opštine Bela Crkva, na 33 km od Kovina i oko 80 km od Beograda.

Iako u okolini nema prodavnice (najbliža je na 12 km), a čak ni mobilnog signala, a o internetu da ne govorimo, važno je da je put dobar i da se do njih može stići automobilom, biciklom, ali i čamcem.

– Prvi turisti bili su iz Novog Sada, a zatim Slovenci koji su došli sa dva kombija. Spomenuću i bračni par iz Švajcarske, koji su do nas, veslajući, stigli kanuom! Suprug i ja smo ih sačekali, pokazali im put do kuće, a narednog dana nastavili su plovidbu Dunavom. Do sada su nas posetili gosti iz Italije, Južnoafričke Republike, Nemačke, Australije, Ukrajine, Litvanije, Mađarske, Švedske, Amerike i mnogih drugih država. Naše male šumske kuće imaju sve što je potrebno, sobe, kupatilo i kuhinju, primaju od šest do osam gostiju, a nalaze se na velikom placu kako bi gosti imali opuštenu atmosferu i privatnost – objašnjava Slavica za Priče sa dušom.

Ona je arhitekta, a suprug građevinski tehničar. Oboje su iz ovog kraja: Slavica iz Kovina, a Željko iz Bele Crkve. Slavica mi priča kako je 2005. godine imala zdravstvenih problema i jake migrene i da nije znala kako da se izleči.

– Nekada smo radili u državnim firmama, a zatim smo prešli u privatnike. Posle sedam godina intenzivnog rada u našoj firmi, počela sam da osećam gušenje, imala sam opterećenje od svega toga. Žudela sam za odmorom i opuštanjem i za okruženjem u kojem ću se osećati lepo. Počela sam sve češće da boravim u peščari i kada sam videla kako ona pozitivno deluje na mene, i kada sam osetila tu šumsku energiju, rešila sam da je ponudim i turistima. Pomislila sam da sigurno ima još ljudi, poput mene, kojima treba osama od kancelarije, profesije, gužve, ljudi – seća se Slavica.

Svaki gost je dočekan i poslužen kafom, slatkim, pitom, domaćim sokom (ja sam dobio onaj od vinogradarske breskve), nakon čega sledi resetovanje, odnosno boravak u prirodi.

– U našim porodicama se oduvek pravila domaća zimnica i drugi specijaliteti, sve to smo naučili od naših baka i majki. Naša kuća ne može da živi bez špajza. Kada nam se ponovo vrate turisti obavezno pitaju ima li nešto novo, kažu da im se sve ovo mnogo dopada, pogotovo jer su to proizvodi bez konzervanasa – iskrena je.

– Objasnimo im gde se nalaze, pokažemo im biljke koje ovde rastu, vazduh ih opije. Ova naša peščara je zaista jedinstvena. Vole da pronađu šumske plodove, koprivu, cvet bagrema, a posebno gorocvet koji je ukras Deliblatske peščare. Zanimljivo je da Kina, Koreja, Danska, Finska, Rusija, Severna Amerika koriste šumu u svrhe šumske terapije, za jačanje ljudske energije, ali i kao preventivnu medicinu. Šumski vazduh je pet puta jači nego morski, a livada u cvetu ima tri puta jači efekat u odnosu na šumski vazduh. Šuma obnavlja organizam. Otkad sam ovde, ja više ne pijem terapiju za pritisak, a imala sam popriličnih problema.

Za Priče sa dušom Slavica otkriva da ima gostiju koji kod nje u Trujinom naselju ostanu i po nedelju dana da pišu doktorske disertacije (jedna profesorka iz Beograda odabrala je ovu lokaciju za rad), ali da porodice iz Beograda, Novog Sada i Niša sve češće provode vikende sa decom u šumi, daleko od društvenih mreža i ljudi.

– Nema potrebe da donosite računar. Za lep ugođaj dovoljni su struja, voda, prijatna muzika i druženje. Belocrkvanska jezera su na 12 kilometara, tako da gosti preko dana budu tamo, a onda se ovde uveče odmore. Karaš i Dunav su na deset minuta pešačenja od ovog naselja. Ponuda je raznovrsna. Ove godine obeležavamo 200 godina od prvog pošumljavanja 1818, što je urađeno kako bi se pesak vezao i sprečilo njegovo razvejavanje.

Neizbežno pitanje je za Slavicu bilo je kako je okruženje na početku dočekalo njenu neobičnu ideju?

– Od samog početka ja sam sto posto bila ubeđena da ćemo uspeti da dovedemo turiste, da predstavimo ovaj kraj i našu zemlju na najbolji način. Verovala sam i znala sam da ne grešim! Ljudi su se čudili i pitali se ko će uopšte da dođe u šumu, govorili mi da ne rizikujem svoj posao, bilo je svakakvih komentara, ali to sada nije bitno. Da li verujete da su naši gosti, Škotlanđani, posle boravka rešili da kupe jednu jednu kuću blizu naše, koju sada, na naš nagovor, zajedno izdajemo? Ispalo je da smo se sa strancima lakše dogovorili nego sa našima koji ovde imaju poluprazne kuće, u koje ne dolaze često.

Slavica Miletić Brkić i urednik sajta Priče sa dušom, Nenad Blagojević

Jedno od pitanja znatiželjnih, po pokretanju biznisa, bilo je: „Izvinite, a ko vam sve ovo radi?“.

U našoj zemlji ljudi očekuju da neko drugi radi za vas. Moja porodica ima drugačiji pristup. Kod nas ne važi parola „mi vama ključ, vi nama novac“, već gostima dajemo drugačiju vrstu usluge, upoznajemo ih sa okolinom, prirodom i blagodetima koja pruža ova naša lepa Deliblatska peščara – ispričala je Slavica za Priče sa dušom.

Fejsbuk stranicu Bubamare pronađite OVDE, a sajt na sledećem LINKU.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je autorsko delo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta. Fotografije je potrebno potpisati onako kako stoji u naznaci „Fotografije“. Tekst nije dozvoljeno preneti u štampani medij)

1 komentar

Interesantno,drugacije i sigurno veoma korisno da se *oslobodimo* drustvenih mreza.Uzivala bih sigurno,kada bih mogla da boravim u tom okruzenju,jer sam veliki ljubitelj prirode i pesacenja.Zelim Vam puno posetilaca u narednim godinama.Pozdrav LJiljana.

Ostavite odgovor