Ovako se vole jedna RADA i jedna LADA, vršnjakinje koje su prešle 80.000 km i poznaju se U DUŠU

Dok prolaze ulicama, posebno pored autobuskih stajališta, prolaznika i pešaka, retko ko ih ne zapazi. Malo starija omladina i stariji ljudi prilaze s osmehom na licima i pitaju kako to da žensko vozi „ovakav auto“, tinejdžerima deluje kao da je napravljena od kartona, dok policajce oduševljava žena u tom „oklopnom“ vozilu.

Mada je lada oduvek bila u vlasništvu porodice Radmile Jovanović (36) iz Beograda, njih dve su se zvanično „upoznale“ kad su napunile po 19 godina. Rada je tada sa zadnjeg prešla na prednje sedište i uzela volan u ruke, a lada je već bila prešla 38.270 km. Zbog posledica loših prilika u zemlji „napravila“ je pauzu u vožnji od deset godina, a posle Radinog polaganja vozačkog ispita, kreću u zajedničku akciju i avanturu, pa do danas imaju pređenih više od 112.000 zajedničkih kilometara.   

– Ovo je bio prvi nov, porodičan auto, koji je kupljen zbog mene; automobil koji je dugo stajao, zbog kojeg su dolazili ljudi na vrata, zvali telefonom da ga kupe, jer su videli da se ne vozi, a nov. A on je ostao tu samo zbog moje volje, upornosti i želje da naučim da vozim. Imala sam veliku maminu podršku, jer joj je želja da postane apsolutni putnik u automobilu ostvarena tek kad sam ja položila – priseća se Radmila Jovanović, analitičar Geografskih informacionih sistema po zanimanju

Rada je propratila svako štucanje, boljku i prehladu svog automobila i uspešno ih sanirala. Naučila je da vozi ladu na kanal, da joj menja gumu, da upoznaje njene delove, provodeći vreme kod majstora da bi videla šta je muči, a sve to pre nego što je sela na to dugo željeno, prednje mesto.

– Na moju konstataciju da jedva čekam da položim, vozim i pustim muziku, deka mi je rekao da će jedina muzika biti muzika (zvuk) ladinog motora. Bio je izrazito u pravu. Ne samo da slušam zvuk njenog motora, već po jačini, boji, tonalitetu i šumu zvuka mogu da naslutim da li je nešto boli ili ne. Ako ne „svira“ kako treba, znam da nešto nije u redu. Muzika nikad nije nadjačala zvuk ladinog motora, a i realno, ne postoje takvi zvučnici. Ko je vozio ladu, zna o čemu pričam. Sve je to uticalo da joj doprem do duše, a i ona do moje – nastavlja Rada za Priče sa dušom.

U zimskom periodu lada ima mahom pohvale, jer odmah zavergla, posebno kad su jaki mrazevi. Ona i jeste pravljena za ruske uslove da upali i na -30 C.

– Sestra moju Lajku voli da zove krntaki, mada, kad joj je potreban prevoz uvek zna na koju adresu da se obrati i gde ima sigurnu i udobnu vožnju. E, tada lada nije krntaki. Za mene je ona Ladordžini, Ladilak, Lajka, a za Gošu, njenog glavnog i odgovornog doktora – Lajka Balalajka. Nađu se i pojedinci koji krenu da mi „vređaju“ ladu, i da se hvale svojim automobilom. Pitam ih koji je model karoserije njihovo vozilo, a oni ne znaju. Onda sa ponosom kažem da je moja lada limuzina, pa tu tek nastane smeh, ali kad im pokažem saobraćajnu dozvolu, tad nastane muk.

Rada mi objašnjava da je ovo lada 1500 sl (special, poznata po četiri okrugla fara napred) i da je kupljena 1982. godine, pred porođaj njene majke, čekajući nju. A prva registracija desila se tačno tri meseca posle rođenja.

– Mama je uvek bila pešak i zbog straha nikad nije polagala za vozača. Odličan je suvozač i mnogo zna da pomogne vozaču. No, kako više nije želela da bude pešak, sa dekom je otišla u prodavnicu u pravcu Borče, Krnjače, Ovče, da odabere sebi novu limuzinu. Dekina uloga nije bila samo da odabere pravi automobil, već je pripomogao vojom starom stojadinkom, uz maminu doplatu, da jedna nova, mlađa lada postane novi član naše porodice. Posle dekine smrti mama je nasledila auto, a ja u šali volim da kažem da je ona samo vlasnik na papiru (smeh).

Radmila je za sve ove godine na ladi, ne računajući zamenu potrošnih delova, promenila samo volan i ugradila plinski uređaj.

– Prvi volan bio je ogroman, identičan traktorskom volanu, tanak, ali sa prečnikom ladinog točka. Zauzimao je skoro pola šoferke i to mi je umanjivalo preglednost. Kasnije je taj zamenjen manjim, udobnijim. Ladu je je teško okretati, posebno u mestu pri uparkiravanju. Ona nema servo uređaj, ali ima poseban servo u mom srcu koji sve sa lakoćom okreće. Pored nje i njenih tegoba naučila sam da menjam motorno ulje, filter, volan, da proveravam osigurače, da vezujem auspuh, da stavljam karike u motor… Sve te ladine zavrzlame naučila sam uz mog i jednog od najboljih drugara i automehaničara, ladinog doktora – Goše.

I majstor Goša se slikao za Priču sa dušom o Radi i Ladi

Lada i Rada su se vozile do Budve, Bečića, kanjona Morače („To mi je bio test koji sam odlično položila“). Obišle su i Drvengrad, Mećavnik, išle preko Valjevskih planina, Pocerinom, Šumadijom, Pomoravljem, Ponišavljem…

Nema parčeta Srbije koji nema otiska ladinog pneumatika. U avanturu sa inostranstvom nismo se upuštale, jer mislim da bi nas sa graničnog prelaza odmah transportovali u neki muzej, pa nismo htele da reskiramo. Do danas, u kilometrima imamo oko 80.000 km. Ona na brzinomeru ima ugravirano 180km/h i četvorostepeni menjač, a moja maksimalna brzina bila je 110 km/h na auto-putu, i to uz majstorovu konstataciju da izduvam nataloženi materijal posle dugog stajanja. Jednostavno, nisam nikad htela da je forsiram, jer ona nije auto za dokazivanje već za pokazivanje. Auto je startan i utegnut, kako majstori vole da kažu, što je meni i najbitnije. Uvek sam poštovala njene mogućnosti, što je ona znala da ceni – kaže Radmila.

– Boja lade je braon, i to ne obične braon boje. To je moja Lada čokolada, a meni često uz moj nadimak, posebno kao detetu prilepljivali su Rada čokolada. Tako da pored tandema Rada-Lada imamo i to čokolada.

Od samog početka stvorile su ogromno poverenje. Radmila kaže za Priče sa dušom da nikad nije imala strah, da je bilo neiskustva, ali samo u početku, do spoznaje same mašine.

– Nikad nisam imala onu mladalačku želju da je vozim brzo, jer sam znala da bih je time samo mučila, što je ona mnogo poštovala i nikad me nije ostavila, izdala i izneverila. Uvek je bila ne drug, već prijatelj na drumu. U njoj vidim našu istoriju, drugovanje, obostranu spoznaju. Ona je auto sa dušom, a svaki naredni biće samo prevozno sredstvo, mašina sa tonom i kusur gvožđa, bez duše. Uz ladu sam odrasla i stasala kao vozač, prošle smo sve i svašta i to ne može kompenzovati nikakva tehnika i komfor koje pružaju savremeni automobili. Ali to je moje mišljenje, jer to je naša priča, naš odnos i naša emocija, građeni i stvarani decenijama. I kao takva, ona se u mom srcu nikad ne može naći u ravni ni sa jednom drugom mašinom – iskrena je Rada.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je autorsko delo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta. Fotografije je potrebno potpisati onako kako stoji u naznaci „Fotografije“. Tekst nije dozvoljeno preneti u štampani medij)

Fotografije:  Nenad Blagojević, Radmila Jovanović

Ostavite odgovor