Ovde se dolazi zbog dobrog vina, prirode i isceliteljskih mesta

Sovinjon beli, šardone, merlo, burgundac crni, kaberne sovinjon, rajnski rizling, kaberne fran. Sve ove sorte daju odlične rezultate jer Levač ima dobre, primorske uslove za proizvodnju grožđa, a vinogradi se nalazi na nadmorskoj visini od 400 do 430 metara.

Prostire se između Zapadne i Velike Morave, a naziv je dobio po tome što se nalazi na levoj strani tih reka. Ova regija je u srcu Šumadije i Pomoravlja, oivičena Gledićkim planinama na zapadu i Juhorom na istoku.

U kafani „Kapija Levča“

Degustacija vina i poseta podrumima i vinarijama, kojih u ovom kraju ima nekoliko (pogotovo malih, porodičnih), jedna su od glavnih turističkih atrakcija. Ukoliko odete malo dalje od Rekovca i krenete ka selima, proći ćete kroz vinograde, a onda u podnožju stići i do domaćina koji su za svoj životni poziv odabrali vinogradarstvo.   

Stopama čukundede Dušana koji je u 19. veku gajio vinovu lozu u selu Oparić, krenula je Marija Miletić Simić, jedina žena u toj familiji školovana za vinarstvo. Ništa se ne dešava slučajno.

Marija Miletić Simić u vinariji

Njen predak je završio Poljoprivrednu školu u Ćupriji, a ona Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Sa diplomom se vratila 2006. godine u rodni kraj, gde živi sa suprugom Goranom i decom. Danas ova porodica u Opariću gaji vinovu lozu na 12 hektara, a godišnje proizvede više od 30.000 litara „božanskog pića“.

Vinarstvom su se, osim čukundede bavili i pradeda, deda, otac, i poslednjih desetak godina Marija, namlađa od tri ćerke. Dušan je bio Solunac, a po završetku perioda filoksere, među prvim domaćinima zasadio vinovu lozu.

Levač je poljoprivredni kraj, tako da ovde i voćarstvo zauzima važno mesto. Kako kažu meštani, ovaj brežuljkasti raj prepun je čistih izvora, reka, klisura, divljači, lekovitog bilja. Poznat je kao jedan od najpitomijih krajeva centralne Srbije, čuven je po etnografskim znamenitostima, narodnoj arhitekturi, samoukim slikarima, živom folkloru.   

Himna Sabora narodnog stvaralaštva u Levču kaže „Prođoh Levač, prođoh Šumadiju, al’ ne nađoh za sebe devojku“, a u porti manastira Kalenić svakog leta održava se tradicionalna manifestacija pod nazivom „Prođoh Levač, prođoh Šumadiju“.

Ove, 2019. godine biće obeležen njen 50. rođendan, a povodom pola veka postojanja priprema se specijalan program. Zanimljivo je da se prvih deset izdanja ove svetkovine održalo u Belušiću, a svi naredni u Kaleniću.

Najznačajniji lokalitet je srednjovekovni manastir Kalenić iz 15. veka, spomenik kulture od izuzetnog značaja, a tu su i brojne crkve i manastiri, arheološko nalazište u Županjevcu, izletnička mesta. Manastir Raletinac je u selu Velike pčelice, a tu su i Sarinac, Denkovac.

Na putu za manastir Manastirak, posvećen Svetom Nikolaju Mirlikijskom, u Donjoj Kruševici, nekoliko kilometara od Rekovca, nalaze se neobični znakovi za zmiju i jelena na putu.

„Vozi oprezno, kornjača na putu“ glasi upozorenje, posle kojeg smo zaista sreli jednu žiteljku ovog sela, malu zelenu kornjaču, kako prelazi put.

U istorijskim arhivama nema tačnih i pouzdanih podataka kada je podignut ovaj manastir, ali ono što je sigurno je da je manastir napravljen u istom stilu kao i Kalenić, početkom 15. veka, u vreme Despota Stefana Lazarevića. Tokom arheoloških iskopavanja, pre 12 godina u temeljima su nađeni srebrnjaci sa likom Kneza Lazara i srebrni medaljon s natpisom „Hrebeljanovići“.

Manastir Manastirak

Na tabli ispred manastirske porte piše da manastir nije turističko odredište, već centar duhovnog života, da u njemu vlada drugačija atmosfera nego na drugim mestima, te da je neophodno biti veoma pažljiv, odnoseći se prema svetinji s najdubljim poštovanjem. 

Spomenućemo i manastir Lipar, Svetog Velikomučenika Georgija, koji smo posetili na putu ka manastiru Kalenić.

Selo Donja Sabanta i brdo Lipar, gde se manastir nalazi, postali su poznati po srpskom romantičarskom pesniku i slikaru Đuri Jakšiću koji je ovde službovao 1865. i 1866. godine kao učitelj osnovne škole i gde je napisao čuvene pesme „Na Liparu“ i „Ponoć“.

Kalenić pripada moravskoj arhitektonskoj školi. Unutrašnjost je jednako impresivna kao i eksterijer, sa freskama od izuzetne vrednosti: „Sveti ratnici“, „Svadba u Kani“, „Medaljoni“. Manastir je podignut pre oko 600 godina, a u njemu su nadahuće i mir pronalazili srpski pesnik i vladar Despot Stefan Lazarević i Jefimija, pesnikinja i monahinja.

U porti, tokom sabora kulture, etnologije, stvaralaštva i turizma svake godine bira se najlepša saborica, najlepša narodna nošnja, zatim devojka sa najdužom pletenicom (rekorderka je imala kiku dugu 206 cm) kao i muškarci sa najbrkom (rekord trenutno iznosi 110 cm). 

Ljubitelji gastronomskog turizma u ovom kraju Srbije isprobavaju tradicionalnu levačku kuhinju, za koju su na saboru često zadužene članice udruženja Levčanke iz Velike Kruševice i Zlatne ruke Levča iz Sibnice.

Vredne žene predstavljaju svojih ruku dela: tkane ćilime i platna, vez, pletene proizvode, ali i one jestive specijalitete poput pita, pogača, kolača koji najbolje opisuju kako se jede u Levču.     

Praznik tradicije „Prođoh Levač, prođoh Šumadiju“, obavezno sadrži i izložbu domaće radinosti i starih zanata i takmičenje zdravičara. Turisti mogu da vide, ali i da nauče tradicionalna kola, recimo, levačku šetnju, staru skoro 200 godina koja se svira pre svakog narodnog kola. Za one iskusnije igrače, tu su „kolo u tri“ i „kolo u šest“. Pažnju gostiju koji u Levču uživaju u sporom turizmu privlače i frulaši, kao i njihove kolege lajkaši, koji sviraju na instrumentima napravljenim od tikve.   

Takmičenje u brzom pletenju korpi prateća je manifestacija sabora. Domaća radinost, rukotvorine i zanati oduvek su zauzimali važno mesto u životu stanovnika Levča. Popularnih „korpara“, odnosno umetnika koji rukama pletu korpe, osamdesetih godina prošlog veka najviše je bilo u Brajnovcu, Belušiću, Tečiću, Vukmanovcu. Rekord u pletenju je 7 korpi za 38 minuta u pojedinačnoj kategoriji.

Kada govorimo o umetnicima, ali sa slikarskom četkicom u rukama, Levač se može pohvaliti rodonačelnikom naivnog slikarstva u Srbiji. Reč je o samoukom slikaru, Janku Brašiću iz Oparića (1906-1994) kroz čiji je atelje za oko 60 godina umetničkog rada prošlo nekoliko desetina učenika. Među njima su bili i Miloš Lazić iz Oparića, Radosav Jovanović iz Dragova i Dragica Gajić iz Sekuriča.

Mada mnogi turisti naivnu umetnost u Srbiji vezuju za Kovačicu, posle posete Rekovcu shvate da nije bez razloga Muzej naivne i marginalne umetnosti u Jagodini.  

Prvog avgusta 1991. godine osnovana je slikarska kolonija „Kalenić“ koja je do danas ugostila oko 250 slikara. Njihova dela mogu se pogledati poslednjeg dana sabora  u Kaleniću, ili u galeriji biblioteke „Dr Milovan Spasić“ u Rekovcu.   

Levač odlikuju brojni običaji i verovanja. Jedan od njih je tradicionalna levačka svadba, koja se dugi niz godina izvodila na saboru „Prođoh Levač, prođoh Šumadiju“. Na čelu je barjaktar na konju, za njim u starim kočijama su mlada, mladoženja i dever, a iza njih vojvoda sa muzikom i svatovima. Prisutna publika mogla je da vidi dolazak mlade u mladoženjinu kuću, svatovsku pesmu levačkih žena, mladu sa fesom i bacanje žita iz sita. Kao nekad, na početku 20. veka.

Još jedna atrakcija ovog tipa nalazi se na putu Belušić – Rekovac, „gumeno drvo“, endemska vrsta divlje jabuke za koju meštani misle da je ukleto. Takozvanom „zlom drvetu“ niko se ne približava jer postoji verovanje da donosi nesreću. Prema legendi, kada je legao pod drvo, hajduk Stevan Jakovljević iz Belušića probudio se razrok, a selima kruže i priče o mašinama koje su sedamdesetih godina radile kraj puta i odjednom se pokvarile, o devojci koja je otkinula listić sa drveta i preminula na dan svoje svadbe, kao i o čoveku koji je hteo da ga odseče, a čim ga je udario sekirom, jedno parče mu je izbilo oko.

„Gumeno drvo“

Jedna druga destinacija, jedan izvor, koja je više u stilu „verovali ili ne“, postala je poznata zahvaljujući novinarskim člancima o tome da to mesto ima čudotvorne isceliteljske moći i da može da izleči mucanje kod dece. To je „govor voda“ u selu Sibnica, na nepristupačnom brdu Sibnički grad, gde se turisti penju jer se iz pukotine u steni čuje žubor vode, koja izbija nekoliko metara dalje.

Levač je pun priča, legendi, običaja, istorije, tradicije. Zbog toga ovde kao turista treba doći više puta, upoznati iznova ovaj pitomi kraj iz više uglova, i razumeti ga punog srca. Baš onako kako on dočekuje svoje goste, pitomo i sa dušom.  

Video-snimak o mestima koja smo obišli u Rekovcu i okolini pronađite OVDE.

Za više informacija obratite se Centru za promociju sporog, zelenog i zdravog turizma koji se nalazi u Turističkoj organizaciji Rekovca. Njihov sajt je OVDE.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta INSiGHTS – Integrisane strategije razvoja sporog, zelenog i zdravog turizma, koji realizuje Regionalna agencija za ekonomski razvoj Šumadije i Pomoravlja.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (tekst je moguće preneti u drugi medij uz objavu izvornog linka ka www.pricesadusom.com i uz potpis autora fotografija)

Fotografije i video: Zoran Jevtić

1 komentar

Ето шта све нисам знала :о Какав богат и бајковит крај. Права Шумадија, вредне женске руке, традиција и легенде 🙂

Ostavite odgovor