Obeležava se 100. GODIŠNJICA pogibije ČUVENOG srpskog PESNIKA: Pariska umetnica posvetila mu je neobičnu izložbu

Prvi znak da je izložba u Kući kralja Petra u Beogradu drugačija i da pleni nečim neobjašnjivim video sam tokom pokušaja da ljubičastu boju koja dominira prenesem fotografijom na sajt. Ali, moj fotoaparat uporno ju je pretvarao u tamno plavu kao što vidite na slikama.

To čudo mi je u Priči sa dušom odmah i objasnila Jarmila Rous Vešović (62) autorka instalacije Nepoznate konstalacije posvećene stvaralaštvu Vladislava Petkovića Disa, srpskog pesnika za kojeg je vežu tanana osećanja.

Sa ovom proslavljenom slikarkom i grafičarkom višestruko nagrađivanom u Parizu (između ostalog, dobitnica je i nagrade Oktobarskog salona) upoznao sam se na prijemu u Ambasadi Francuske u Beogradu, i odmah se sa njom dogovorio da Jarmilina Priča sa dušom ugleda svetlost interneta.

I tada, a i tokom intervjua, kraj sebe je imala knjižicu sa Disovim pesmama u čijim stihovima godinama uživa, kako mi je rekla, između dva dlana.

– Kako je Dis bio jedan romantičar, jedan elegičar i melanholičan pesnik, odabrala sam ljubičastu boju jer dočarava više sfere svesti, emocija, čak i smrti, i neku vrstu pomirenja sa sudbinom i životom. Odabrala sam i mnogo suvog cveća, smilja, koje treba da bude jedna ilustracija njegovih pesama – objasnila mi je Jarmila koncepciju njene izložbe.

Pošto Kuća kralja Petra ima sedam soba, želela je da svakoj sobi posveti po jednu Disovu pesmu. Međutim, radi praktičnosti ipak je sedam pesama smestila u tri sobe u prizemlju kuće.

– Taj svet između reči i slike odvija se kao neka vrsta sinteze, jedinstva između materije misli i reči. Svaka dobra pesma je u isto vreme jedna lepa slika, kao što je Leonardo da Vinči rekao da je dobra slika pesma koja se vidi. Sadržaj izložbi i mog rada je da se oslanjam na lepu reč da bih napravila jednu instalaciju, jednu sliku. Ove forme koje vidite su veoma velike i na neki način agresivne, ali su u lepo osvetljenim tonovima koji su na isti način prikazani u malim formatima, kao neka vrsta kontrasti, što ne mora da znači da te male nisu prisutne kao velike.

Prema Jarmilinim rečima, kompozicije njenih instalacija vrlo su slobodne. To je arhitektura od vertikalnih linija i štapića koju učvršćuje slobodna forma čvrstog, providnog paus papira. Svetlost menja situaciju.

Cveće smilje izabrala je u kontekstu smilja i bosilja, kao simbole sveta koji se menja, između života i smrti.

– Kod Disa je veoma prisutno i jako, to umiranje, vetar koji prolazi kroz zavese i koji daje čaroliju jednom jutru. Atmosfera Disovih pesama bila mi je veoma inspirativna i meni mnogo draga i bliska.

Ove godine navršava se 100 godina od Disovog stradanja na brodu, sa kojeg nije stigao na lečenje u Francusku. Jarmila u tome vidi simboliku i priznaje da nije imala u vidu te podatke, odnosno da za njih nije znala dok je osmišljavala izložbu.

Njena dela otputovala su u domove i institucije kulture širom sveta. Jarmili je to dokaz da je na svom i dobrom putu.

– Umetnik je vrlo usamljen u ovom društvu, danas niko ne voli umetnike, i oni imaju neizvesnu i tešku sudbinu. Ali, kada vas neko primeti u masi umetnika i radova, pogotovo u Parizu, gde ih u samo jednoj galeriji bude po 500, onda vidim da nisam sama i da sam na dobrom putu – iskrena je.

Jarmila u Parizu živi duži niz godina. Tamo stvara, a upravo u njenom ateljeu koji je dobila od grada Pariza, na 16. spratu jedne zgrade sa pogledom na Mon Martr i Panteon, nastala je i ova izložba. Priznata umetnica nagrađivana je u toj zemlji više puta, a na jednom od velikih međunarodnih bijenala grafike u Južnoj Koreji bila je predstavnica Francuske. Napisala je i zbirku pesama na francuskom jeziku.

Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1980. godine, gde je i magistrirala 1982. Od 1986. do 1990. godine provela je vreme na specijalizaciji u Nacionalnoj školi lepih umetnosti u Parizu kao stipendista Vlade Republike Francuske.

Kad prođete kroz ovu kapiju, stići ćete do jedne od soba u kojoj se nalazi simfonija koja kroz gudala pokazuje da će neko ko ima talenta i dara uvek naći materiju kojom će da se izrazi, bilo da je to muzika, poezija, vajarstvo, slikarstvo. „Dar uvek nađe način da se pokaže“, poručuje umetnica Vešović.

Njene slike nalaze se u brojnim muzejima i kolekcijama u Egiptu, Francuskoj, Srbiji, Španiji, Japanu i u brojnim privatnim kolekcijama širom sveta.

Pitao sam je da li joj nedostaju Srbija i rodna Crna Gora.

Ja nosim taj Balkan u sebi, ne mora mnogo da mi nedostaje jer je ipak tu. Možda je ponekad dobro otići negde i tražiti neke nove inspiracije, što ne znači da napuštamo naš Balkan. Za jednog umetnika je važno da se ne odvaja od svog rada, a moj atelje je i moj stan, ja tu živim i radim. Važno mi je da čim otvorim oči mogu da krenem da radim neku sliku. Gde god da je umetnik mora da bude ono što jeste, ja sam ono što jesam i u Beogradu i u Parizu i sa mojim radom nalazim svoje mesto i tamo i ovde. To mi je najdragocenije, da ne izgubim nit sa mojim poreklom i da sam u Parizu neko ko tamo pripada – ispričala mi je Jarmila, koja je posle više od pet godina ovog leta ponovo došla u Beograd. Njenu izložbu pogledajte do 28. jula 2017. u Kući kralja Petra na Senjaku.

Tekst i fotografije: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com Tekst je moguće preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu kao i na kraju teksta.

Ostavite odgovor