Sa laptopom NA LIVADI pravo u Dnevnik 2: Kako su moje PRIČE SA DUŠOM dospele u sve medije

Na početku novinarske karijere, pre 16 godina, prilagodio sam se uslovima u redakciji i zbog manjka broja računara dolazio na posao pre svih kolega. U 11 sati, dok su se novinari polako skupljali i jurili da zauzmu stolove, ja sam uveliko pio kafu i imao spremne tekstove.

Tako sam uradio i na početku mog projekta Priče sa dušom. Spreman da javnosti pokažem nešto novo u moru sajtova, istražio sam internet tržište, iskoristio svoje ideje i iskustvo u štampanim medijima i prihvatio izazov.

Na terenu kod domaćina u selu Prebilovci u Hercegovini

Reči Dragana Varagića i Nikole Vučićevića (365 ads) koji su mi svojim kratkim i spontanim savetima izbistrili mozak i danas mi često prolaze kroz glavu: „Na internetu nema mnogo autorskih tekstova. U pitanju je nedostatak kreativnog sadržaja. Sve se svodi na copy i paste. Tvoja ideja će proći 100 posto, nema razloga da čekaš ni dan. Kreni večeras“.

Počeo sam da pišem Priče sa dušom jer verujem da za kvalitetne ljude i njihove ideje mora da se čuje, umesto za one koji nogom otvaraju svaka vrata. Ali, njima se nisam bavio već svojim poslom, to jest onim na šta sam se fokusirao. Misija je bila predstaviti sve te kreativce i heroje koji su promenili svoje živote, i uživati u svom životnom pozivu.

U svakom segmentu života to je najvažnije: usmeriti svoju pažnju i dati sebe celog i ne raditi više stvari odjednom. Biti u toku sa dešavanjima, ali ne trošiti energiju na one koji rade drugačije od vas, već furati svoj fazon.

Uspeh je zagarantovan, a od vas zavisi kada će doći.

U emisiji Tako stoje stvari kod Sanje Dragićević, na Radio-televiziji Srbije

Priče sa dušom to sam ja – Nenad Blagojević. Zamenite ove reči svojim brendom i imenom i prezimenom i imajte to na umu kada budete formirali svoju marku. Morate utkati sebe u brend i voleti svoju firmu. Ja stojim iza svakog svog teksta. Ljubav u vašoj ideji klijenti moraju da osete. To je kao kada kupite hleb sa dušom i znate da je pekar posvećen i da mu kvalitet ne pada jer kroz zalogaje osećate da ga je napravio s ljubavlju. Ili kad odete u dobar restoran jer znate da tamo vlasnik dočekuje goste, stoji iza svakog jela i drži svoj nivo usluge. Ljude koji vole svoj posao i svoj brend lako je prepoznati.

Budite jedinstveni na mreži, jer u ovoj poplavi sadržaja samo tako možete isplivati. Ako ste unikatni i maštoviti velike su šanse da vas, recimo možda baš ja pronađem i da upravo sa mog sajta krene vaš proboj i napredak vašeg brenda.

Sa Senkom Miloš na Radiju Sputnjik

Držite kriterijume i ne radite ono šta ne želite i šta se ne uklapa u vaš portfolio. Ja sam više puta, iako su velike pare bile u pitanju, odbio projekte, čak i klijente koji nisu za Priče sa dušom. Posle toga uvek su dolazili novi poslovi.

Ako vi znate šta želite, a pogotovo gde ne vidite sebe, vaši saradnici ili oni koji hoće da rade sa vama još više će vas ceniti. Kažem iz iskustva. Ja radim srcem, ali uvek tačno znam šta radim. Slušajte intuiciju i ono kod čega vam proradi neprijatan osećaj u stomaku ili u grudima, ne prihvatajte.

Tokom cele 2015. godine objavljivao sam priče skoro svakodnevno, poneki sajt ih je prenosio, čitanost je rasla i padala, para nije bilo ni od korova, a po ramenu su me tapšali skoro svi ljudi koje poznajem. „Bravo, bravo, super si, samo napred“. „Hvala, hvala svima“ odgovarao sam.

Ako verujete u čuda, ona će se desiti. Onaj ko ne veruje nikad ih neće doživeti. Ja smatram da svaki čovek može da menja svet. Samo treba dovoljno jako želeti. Vidite, da ne budem skroman, moje priče nastaju u jednoj maloj sobi u Beogradu, a veoma često njihovi akteri stignu do Dnevnika 2 koji gleda nekoliko miliona ljudi. Ne hvalim se, nego govorim o uticaju na javno mnjenje koji kreće od jednog čoveka. Sve je moguće.

Gostovao sam kod Baneta Petrovića na televiziji Stara Pazova

Urednica Beogradske hronike Ljiljana Gajović, žena koju tada nisam poznavao, pripadnica stare i najbolje škole srpskog novinarstva, među prvima je prepoznala duh koje Priče sa dušom nose i pozvala me u emisiju. Novinari su odjednom počeli da me zovu za intervjue. Kada mislite da vam ne ide, uvek će se pojaviti dobri ljudi.

Srpski mediji su kao srpske svadbe. Ručak je počeo, svi znaju da treba prići za švedski sto, gladni su, a niko neće prvi. Ili kada se svima đuska kolo, ali čekaju da se nađe neki veseljak da ga povede, pa posle njega svi đipaju. I u srpskom novinarstvu se čekaju kolovođe. Da odobre da je neko ko nije tabloidan, vredan pažnje.

Moje tekstove sam ponudio na internetu, tržište je bilo gladno, a ja dovoljno lud da radim najteži deo novinarskog posla i da pronalazim životne priče, da ih snimam diktafonom, pa da posle prebacujem sve na računar i uobličim u Priču sa dušom!

Jedna od najsvežijih priča koja je izazvala neverovatnu pažnju javnosti je tekst o Lizi Mej i njenom biznisu sa tristaćem. U roku od sedam dana od ekskluzivne objave njene Priče sa dušom, Lizi je, između ostalog, dospela u Blic, Kurir, televiziju Prva i na kraju u Dnevnik 2 Radio-televizije Srbije.

Na dobronamerne reči „lud si kad daješ svima svoje tekstove, ipak uzmi neke pare“ odmahivao sam glavom jer sam verovao da će se iz svega toga nešto lepo izroditi. Pare su super, ali ne smeju da budu prioritet. Novac nije cilj, on treba da bude posledica vašeg rada. Ovo važi za svaki uspešan i dugovečan biznis.

Kopiranje je počelo, jedan, drugi, treći medij je počeo da prenosi moje zanimljive tekstove, sa sve linkovima, a ja da dobijam čitaoce koji sa velikih sajtova navraćaju i kod mene. Nekim tematskim sajtovima sam ih i sam ponudio, pa sam osvanuo i na hrvatskim portalima poput Agrobiza, koji se bavi poljoprivredom i selom.

Nekoliko sajtova iz Novog Pazara bez ikakvog poštovanja autorskih prava prenose moje članke kao da su njihovi, a ja bespomoćan u svom stanu u Beogradu. Nekima upućujem pristojne mejlove na koje ne odgovaraju, a onda se kockice sklapaju i kontaktira me urednik sajta Blic.rs sa idejom da moje Priče počnu svoj život i kod njih. U neverici dospevam na najposećeniji sajt u Srbiji.

Sve se zalaufava, a po nekoj matrici skoro svaka druga Priča sa dušom počinje da prelazi isti put. Sa mog sajta, po odabiru tamošnjih urednika odlazi na Blic, zatim neretko i u Kurir, Alo, Telegraf, kao i na tematske sajtove, u zavisnosti od teksta, a posle toga ljudi sa dušom na televizijama RTS, Prva, Grand, Happy i Pink dobijaju svoja video-izdanja i gostovanja. Sve se najčešće dešava u roku od 7 dana.

I Pink se zainteresovao za Priče sa dušom

Dobijam pozive sa tih istih televizija da gostujem, često sa akterima Priča sa dušom. Svim sagovornicima naglašavam još na intervjuu da se spreme za navalu novinara, pitam da li žele da dam broj telefona kolegama i pripremam ih za medijski nastup za koji mnogi nisu spremni.

Više sagovornika Priča sa dušom dobili su tako veliki prostor u domaćim medijima da je za njih saznalo od 800.000 do 1.300.000 ljudi! Zvuči neverovatno, ali istinito. Jedan momak je preko mog sajta prodao firmu, jedna devojka našla ljubav svog života, a mnoge firme povećale prodaju svojih proizvoda za 80 odsto. Profesori muzičke škole sa sela nisu bili dovoljno dobri lokalnoj televiziji da dođe da zabeleži prilog o njihovoj manifestaciji, a posle Priče sa dušom stigli su u Jutarnji program RTS-a. Ponavljam, sve je moguće!

Činjenica jeste u odabiru tema i ljudi o kojima pišem. Da to nije napisano baš na taj način ne bi ni drugim novinarima bilo zanimljivo. Višegodišnje iskustvo naučilo me je da prepoznam dobru priču, a talenat kako da je napišem. Tu nema recepta. Svaki novinar ili bloger ima svoju mustru.

Svaki put kada u drugim medijima osvane neko od vrednih i kvalitetnih ljudi koje sam pronašao u ovoj našoj divnoj zemlji, umesto onih koji nas svojom pojavom vuku u mulj, meni je srce puno. Jer, čuda su tu da se u njih veruje.

Tekst i fotografije: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (prenos teksta dozvoljen uz link ka www.pricesadusom.com u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

1 komentar

Svaka čast! Odmor za oči i za dušu–istinsko, originalno novinarstvo i kvalitet iza kojeg stoji puno truda i rada– i to se vidi u svakoj reči. Hvala vam puno i puno sreće u daljem radu! Da nastavimo da vas čitamo sa uživanjem jos narednih 150 godina! Možda biste mogli da prevedete i ovaj sajt i na engleski, nevezano za to što su vam sagovornici iz Srbije –malo je ovako originalnih tekstova i pravog autorskog novinarstva u svetu.

Ostavite odgovor