ŠUMSKA PIJACA i mobilni do 30 minuta: Sanja i Dragan su bili gradska deca, a onda su stigli na Frušku goru i tu ostali

Samo pratite uputstvo sa njihovog sajta, a posle toga strelice sa slikom konja. Tako bih ukratko mogao da vam opišem kako da jednostavno stignete do ovog mesta na obroncima Nacionalnog parka Fruška gora, u kojem žive supružnici Sanja i Dragan Lauš. Bilo automobilom, bilo autobusom, ranč „Dobro prase“ je lako dostupan turistima, zaljubljenicima u prirodu, u jahanje i u neobična jela.  

Sanja i ja se poznajemo nekoliko godina, a ovog leta je bio pravi trenutak za njenu Priču sa dušom

Sanja i Dragan su gradska deca, oboje su odrasli u Novom Sadu, a u kuću u prirodi u Starim Ledincima preselili su se 1996. godine.

To tada nije bila racionalna odluka, jer su zbog stana koji je trebalo prodati imali 2 mogućnosti: da odu u podstanare sa troje dece i psom ili da dođu u vikendicu Draganovih roditelja.

Odabrali su ovu drugu, prirodnu opciju i otpočeli život na planini.

Svake godine su kupovali nešto novo i doterivali svoj novi dom, zahvalni što su se „kockice u njihovim životima lepo složile“.         

– Sređivali smo i širili se, od dvorišta do kuće. Deca su takođe zavolela ovaj kraj, tako da se nijednog trenutka nismo pokajali što smo se ovde preselili – priča Sanja na početku ove Priče sa dušom.

Stil života im je u skladu sa prirodom, a ishrana pretežno hranom proizvedenom u organskoj bašti. Recikliraju otpad i kompostiraju organski otpad.

Ekonomično koriste struju i vodu. Borave što više u prirodi, na otvorenom.

Udomili su nekoliko mačaka, a imaju i sedam konja. Oni su Draganova ljubav.

Od 2010. godine bave se razvojem konjičkog turizma na Fruškoj gori, a 2015. godine registrovali su seosko turističko domaćinstvo „Ranč Dobro prase“.

Konjički klub, pešački klub, ekološke inicijative neki su od njihovih projekata.

– Oni koji se opredele da borave kod nas mogu da očekuju čist vazduh, spavanje u tišini, buđenje uz cvrkut ptica, posmatranje zvezdanog neba noću, domaće pripremljenu zdravu hranu (po želji vegetarijansku, vegansku ili sirovu), maženje kućnih ljubimaca, planinarenje ili jahanje u prirodi i blizinu velikog grada sa brojnim kulturnim i istorijskim znamenitostima – priča Sanja i dodaje da je sakupljanje samoniklog jestivog bilja izuzetno traženo u poslednje vreme.

Sanja u berbi nane
Probali smo i jostu (joštu), bobice o kojima se malo zna kod nas

– To je naša „Šumska pijaca“. Uglavnom nam dolaze porodice sa decom; okupljamo se oko 9.30 pre podne, a nakon upoznavanja idemo u šetnju i u berbu. Staza je kratka, svega pet – šest kilometara, ali dugo ostanemo u šumi, nekoliko sati, i vraćamo se oko 13 sati. Idemo redom i beremo ono šta nam priroda nudi tog dana: vlašac, matičnjak, koprivu, tušt, razne vrste cvetova i samoniklog bilja. Po povratku na ranč spremamo ručak za sve učesnike i uživamo u zdravim jelima bez mesa: najčešće čorbicu, salatu i cvetne palačinke – objašnjava Sanja. 

Posetioci ovog ranča mogu da probaju izuzetno neobična jela. Sanja ima pregršt recepata u svom kuvaru koji stalno dopunjava.

Ispričala mi je da su popularna jela od patlidžana, sos od mladih listova hajdučke trave (koristi se po istom principu kao mirođija) i lazanje od cvetova zove.

Na meniju je i čorba od koprive, ali Sanja, kako kaže, uvek gleda da recepti ne budu klasični, već manje poznati, ali svakako ukusni. 

Pre dolaska u ranč „Dobro prase“ obavezno se treba najaviti telefonom

Od maslačka pravim med, odnosno, preciznije rečeno, šećerni sirup. Njega najčešće koristim kao preliv za američke palačinke od heljdinog brašna. To je glavni slatkiš, uz sladoled od šipurka, koji pripremamo leti. Salata od lista čuvarkuće, sa hajdučkom travom, kiselim mlekom i pavlakom bude nešto kao tzatziki salata, ali sa mirisom hajdučke trave.

„Izmislila sam i namaz od pečurke bukovače, sa crnim i belim lukom, golicom i senfom.“

– Prozvali smo ga Borkov namaz jer sam ga prvi put pravila Isidori Žebeljan i njenom suprugu Borku. 

Ekipi Priča sa dušom je poslužen zdrav ručak: čorba od tikvica i krompir nasuvo

Kad god je u mogućnosti, ona izmišlja recepte u hodu, jer, kako kaže za Priče sa dušom, gosti su takvi, opušteni i radoznali.

Sok od zove čeka svakog gosta

– Sok od zove je uvek tu, ali meni je to bilo previše klasično, pa sam probala da ispečem cvetove zove na teflon tiganju sa malo bibera i maslinovog ulja. Gosti su mi rekli da im je to bilo kao svojevrstan roštilj! Posle sam rekla sebi „Zašto ne bih napravila lazanje od zove?“ i pripremila i taj specijalitet. Nekad se zabrinem pa kažem sebi da sam preterala (smeh), ali iako sam mislila će takve lazanje biti previše neobične, prevarila sam se. Turisti su se oduševili. Izdvojila bih i pitu sa tuštom, biljkom koja se kod nas smatra za korov, ali koja je izuzetno ukusna. Prepoznaćete je po crvenkastoj grančici i malim okruglim kiselkastim listovima – dodaje.

– Naša kuhinja je vegetarijanska i veganska i ostajemo pri tome, a kada dođu turisti koji zbog naziva „Dobro prase“ pomisle da se ovde jede pečenje, ja ih uputim u druga domaćinstva u našoj blizini koja nude meso – iskreno će Sanja za Priče sa dušom.  

Lauši žive na obroncima Fruške gore, desetak kilometara od Novog Sada, a u grad idu po potrebi.

Sanja jednom nedeljno, a Dragan samo kad mora, mesečno ili ređe. On je po profesiji cvećar – rasadničar, a ona hidrotehničar. Ona nijedan dan nije radila u struci, a on veoma kratko.

Dragan i Sanja na ranču

– Bavili smo se trgovinom, imali smo prodavnicu, a onda štampariju. Dragan se bavio štampom, a ja pripremom i dizajnom. Na kraju smo odabrali Ledince i ovaj naš ranč. Leti je prelepo, a i zimi nije loše. Sneg je tako čist da možete da ga posisate ako ste žedni. Često kažem da smo se ovde slučajno preselili i ostali.

„Ranije sam maštala kako ću imati salaš, a da oko mene sve bude ravno. A sad, ako bi me neko stavio u tu ravnicu, mislim da bih poludela (smeh).“

– Toliko smo navikli da vidimo brda i šumu, da više ne možemo bez njih. To se stalno menja tokom godine: prvo je šareno, pa narandžasto, ljubičasto, svaki čas drugačija slika. Nijednog momenta se nisam predomislila, čak i u trenucima kada smo lopatama čistili sneg u dužini od 50 metara, da bismo mogli da izađemo kolima.

Kada su postavili kućicu za ptice, senice su se ubrzo uselile i u svom novom domu napravile gnezdo od konjske dlake. Trenutno tu boravi druga generacija ptičica.

U „Dobrom prasetu“ dan počinje sa izlaskom sunca, a završava se sa prvim mrakom. Takva pravila su i u dečjem kampu koji se ovde organizuje. Deca imaju brojne aktivnosti, jašu konje, borave u prirodi, učestvuju u radionicama, spavaju u šatorima i ograničeno koriste mobilne telefone. Svega trideset minuta dnevno. 

Nema računara, nema televizora, hrana je drugačija od one koju stalno jedu. Bez obzira na to što ne služimo meso, vidim da su i deca i roditelji većinom zadovoljni. Ustaje se u 7 sati, a leže u 22.“

„Prvo veče bude problematično, a već sutradan deca se potpuno prepuste prirodi i drugačijem načinu života.“

– Imali smo ideju da napravimo i kamp za odrasle, ali to nije zaživelo, tako da trenutno radimo samo sa mališanima i tinejdžerima – kaže Sanja i dodaje da ima i dosta stranih turista u Starim Ledincima. Njima se dopada opuštena atmosfera i to što za sve postoji dogovor, a Sanji i Draganu to što se gosti osećaju onako kako su otpočetka želeli – kao kod rodbine ili kod prijatelja.

Obaveštenje: Ranč „Dobro prase“ je zatvoren i od proleća 2020. godine neće primati goste.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com; Fotografije: DeKovach; Napomena: Tekst i fotografije su u vlasništvu privrednog društva Medijska kuća Priče sa dušom doo Aranđelovac i moguće ih je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora članka i slika i objavu linka ka sajtu www.pricesadusom.com u tekstu i na kraju teksta. Članak nije dozvoljeno preneti u štampane medije. Hvala vam što poštujete autorska prava u Srbiji.

4 komentara

Divan tekst, inspirativan. Ali stvarnost je sasvim drugačija. Uplatili smo pun pansion na ranču gde smo boravili pet dana. Takozvani vegeterijanski zdravi meni sastojao se od – makarona sa kuvanim krompirom, makarona sa sojinim ljuspicama, kuvanog graška, kuvanog pasulja i poslednji dan za ručak dobili smo zapečene tikvice sa sojinim ljuspicama. Nit vegansko niti vegeterijansko niti zdravo. Isti jelovnik imala su i deca koja su tada boravila u konjičkom kampu. Tako da Sanjina jela možete pročitati samo u novinama, a možda ih Sanja servira i novinarima? Gostima svakako ne.

Valjuske i ovo sve sto ste naveli je vegeterijansko (mozda cak i vegansko ako nisu dodali jaja ili sir u makarone ili slaninu/kolenicu u pasulj).
Sojine ljuspice su zdrave, sem ako nisu gmo.

Ima ljudi koji su na sirovoj i low-carb dijeti i jedino to smatraju zdravim. Verovatno bi pomoglo da se to navede domacinima ili da se unapred pripremi meni, tako da nema nesporazuma.
Lep clanak.

Ostavite odgovor