Slatko je dala OTKAZ ZBOG slatkog i DŽEMA: Njene tegle sada su na policama u NJUJORKU

Dok razgovaramo u Novoj Iskri gde sa brojnim preduzetnicima deli kancelariju, teglice sa džemom, slatkim i pekmezom Jovane Lee Simić (27) prodaju se online putem Amazona širom Sjedinjenih Američkih Država, u tamošnjim specijalizovanim radnjama, kao i u nekoliko takvih mesta i restorana u Beogradu i Novom Sadu. Priča o malom plavom emajliranom lončetu naših baka iliti u originalu Little blue pot tokom 2016. godine ispričana je 80 puta u medijima, dok ju je Jovana uživo prenela na više od 100 konferencija i seminara u regionu.

Kad je slušate sve deluje izuzetno slatko i bajno, baš kao i njeni proizvodi dok se njima sladite kašičicom, ali za vas koji planirate da uđete u sopstveni biznis ova diplomirana ekonomistkinja otkrila je u Priči sa dušom i kako je uskočila u preduzetništvo i zbog toga dala otkaz u veoma popularnoj kompaniji, da li to može svako i kako sada, po rečima neupućenih „završava doktorske studije da bi kuvala džem“.

Na fotografiji iz Budimpešte iz 1895. godine su Laura i Maximillian Fischer, Jovanini čukunbaba i čukundeda sa mamine strane (Foto – Marko Janković)

A upravo Jovanina doktorska disertacija „Pozicioniranje Srbije kao gastro turističke destinacije“ govori o njenoj prevelikoj ljubavi prema gastronomiji, plus to što je od najranijeg detinjstva sa roditeljima obilazila sve moguće restorane po Srbiji i svetu i isprobavala jela najpoznatijih kuhinja. U kući čak ima jednu od najvećih zbirki kuvara u našoj zemlji.

– Mnogo toga sam radila ranije, ali moje prvo radno iskustvo iz radne knjižice bila je pozicija koordinatorke službe ljudskih resursa u jednoj inostranoj korporaciji. Po onoj staroj „spolja gladac iznutra jadac“ posao mi je postao naporan i nezadovoljavajući, nisam želela da radim ono što ne želim i posle tri godine dala sam otkaz. Rešila sam da nakon pradede Lea, čije ime nosim budem, prva u familiji koja je posle više od 100 godina pokrenula biznis – seća se Jovana Lea.

Jovana proverava robu i lepi etikete u magacinu

Nije imala nikakvu vezu niti novi siguran posao, ali je bila sigurna da želi da se bavi svojom velikom ljubavlju, hranom. I krenula je da analizira. Konsultovala se sa mnogima, a ponajviše sa samom sobom.

– Znala sam da želim posao od kojeg ću moći da živim i koji neću otplaćivati na kredit. Znala sam da želim premium proizvod koji će se prodavati u inostranstvu. Htela sam da pokažem da iz ove zemlje može da se izveze nešto što ima najviši mogući kvalitet. Iako uvozimo takve proizvode, mi žmurimo na to da smo sposobni da ih ovde napravimo i samo govorimo o tome kako smo najgori. Ježim se na ljude koji pred strancima pričaju loše o Srbiji i kako kod nas ništa ne valja – iskrena je.

Kako je tekla njena analiza? Došla je do zaključka da odvajkada imamo izuzetnu tehnologiju proizvodnje voća, i da je odnos cene, kvaliteta i kompetencija stabilan. Odlučila je da sarađuje sa stalnim dobavljačima, da ima održive poslove, a ne „šeme i situacije“.

– Htela sam nešto što će biti stabilno na temperaturi od minus 30 do plus 30, što može dugo da stoji, da je ukusno i gurmanski i da se pravi po jednostavnom receptu koji je svima poznat. Pošto dosta putujem, a od malena sve živo isprobavam, odabrala sam proizvode koji meni privlače pažnju. Bitno je da se svakom sastojku oda čast! To sam provukla kroz svoje proizvode i iskoristila začinsko bilje koje naglašava ukus voća tako da ljudima izvan Srbije bude neverovatno da kajsija može da bude toliko autentično kajsija – objašnjava Jovana Lea.

Foto – Marko Janković

Pekmez od šljiva sa ruzmarinom, slatko od višanja sa crnim biberom i džem od kajsija sa majčinom dušicom prodaju se u Americi i u Srbiji. Nalepnice za tegle namenski je dizajnirala za Amerikance, a na internetu je pronašla tamošnje prodavnice luksuzne gurmanske robe. Kaže da je jedna od važnih stavki bilo saznanje ko će biti njeni kupci. Zbog toga im je pripremila ukuse koji će da ih privuku i koje neće kupiti samo jednom.

– To su ljudi srednje ili više klase koji Little blue pot kupuju u prodavnicama novog koncepta u Njujorku i Nju Džerziju. Tamo se prodaje luksuzna roba među kojom nema drugih proizvoda iz Srbije, ali se mogu naći, recimo, najskuplji tartufi ili maslinovo ulje. Ponosna sam na to pogotovo jer su moji džem, slatko i pekmez pravljeni za tu klijentelu.

Na Business cafeu u jesen 2016. godine učestvovali smo Lazar Džamić, Jovana Lea Simić i ja: Fotografisali smo se sa osnivačicom te konferencije Kristinom Ercegović

Jovana Lea je rođena u Beogradu, deveta je generacija po očevoj liniji koja živi u prestonici Srbije i nikad nije imala svoje selo sa vikendicom. Kaže da joj je zbog toga možda bilo i malo teže u poslu jer, dok nije došla do informacija, nije imala koga da pita za savet.

Mada bi posle njene priče o ljubavi ka gastronomiji bilo očekivano da je vidimo sa keceljom na fotografijama u ovoj Priči sa dušom, moja sagovornica je ipak odabrala veoma uspešan princip uslužne proizvodnje.  

Kao mala obožavala je da provodi vreme u kuhinji

– Prvi put sam za to čula na fakultetu, a kada sam sve skockala rešila sam da primenim u praksi. Kod nas je možda još uvek tabu, ali u svetu je sasvim normalan modus poslovanja da firme koje imaju svoje laboratorije, tehnologe i proizvodnju, prave i pakuju proizvode za vas. Sarađujem sa jednom kompanijom iz Raške, po zajedničkoj specifikaciji, ali po mojoj recepturi. Nisam tehnolog, ali sam uvek tamo kada se kuvaju moji proizvodi. Najvažniji su mi kvalitet rada i poverenje, da se ništa ne prećuti i da je priča potpuno otvorena.

Jovana Lea bila je nominovana za prvo izdanje nagrade Veuve Cliquot u regionu. Dobitnica je posebnog priznanja za inovativnost Cvet uspeha za ženu zmaja.

Pitam je i šta je bilo najteže u ovom poslu i ko joj najčešće kaže „Svaka ti čast“?

Najteža je bila borba sa samom sobom. Kao mala nisam se mnogo družila sa drugom decom, a do pre pet godina nisam smela ni da progovorim u prodavnici. U poslednjih godinu dana razvila sam sebe 90 odsto u odnosu na prethodnih 26 godina. Ovaj brend pokrenula sam sa bivšim partnerom, a onda sam nastavila sama i na sebe svesno preuzela firmu. Sada mi prija što sam ekstrovertna, a druženje sa ljudima dovelo me je do poznanstava o kojima sam maštala. Često mi se javljaju ljudi koji u biznisu prolaze kroz ono kroz šta sam ja pre godinu i po dana. Drago mi je što mogu da im dam savet i da budem objektivno- pesimistična kako bi znali da ništa nije onako kako izgleda, da preduzetništvo nije za svakoga i da dobro izvagaju da li žele u sve ovo da ulaze. Tri godine sam izgubila u prethodnoj firmi radeći posao koji nisam volela i zato mi je srce puno kad neko preskoči taj stepenik i direktno dođe do svog posla iz snova, kao što ga ja sada živim – ispričala mi je Jovana Lea Simić.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (prenos teksta dozvoljen uz link ka www.pricesadusom.com u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

Fotografije: Belgrade Workshop (naslovna fotografija), Ana Kostić, Marko Janković, Nenad Blagojević, privatna arhiva

11 komentara

„u svetu je sasvim normalan modus poslovanja da firme koje imaju svoje laboratorije, tehnologe i proizvodnju, prave i pakuju proizvode za vas. Sarađujem sa jednom kompanijom iz Raške,“ Dakle, žena je angažovala fabriku za preradu voća da joj pravi džem pod njenim imenom ( brendom) . Poput Tempa, Idea-e, …. i ostalih trgovinskih lanaca. Šta je gospodo u svemu ovome “ priča sa dušom“? Inače, dovoljno je pogledati na APRu podatke firme JDM d.o.o pa je odmah jasno o kakvom se „uspehu“ ovde radi.

Iz objavljenog teksta se može videti da je „Priča sa dušom“ priča o jednom mladom preduzetniku koji, sledeći svoje snove, ulazi u svet preduzetništva sam, bez ičije i bez ikakve pomoći,. Da li Vi, poštovani Bole, verujete da je npr. Bil Gates, svoju imperiju izgradio za godinu dana? Ja, lićno, ovde vidim ogroman uspeh – za godinu dana bez ikakve pomoći sa starane i bez ikakve pomoći Države, bez ikakvih zaduženja i kredita, oslanjajući se na sopstvena znanja,osnovana je firma koja je uspela da svoje proizvode plasira u Americi, a da pri tome (uvidom u APR) posluje sa dobitkom. Šta biste Vi smatrali uspehom jedne firme, godinu dana nakon njenog osnivanja?

,,Најгласнији критичари се боје огледала“

Где би нам крај био када:
– би се радовали туђој срећи
– слушали паметније и успешније
– радили оно што знамо да радимо
– се не би мешали у посао других

Мора човек да застане и да се диви људима, који у позитивним стварима виде негативно:

,,Ја нисам оно што ти мислиш да сам;
ти си оно што ти мислиш да сам ја“

,,Ја нисам оно што ти мислиш да сам;
ти си оно што ти мислиш да сам ја“
BRAVO!!!!
Samo da dodam: Kada uperiš prstom na nekoga, imaj na umu da si istovremeno 3 prsta uperio na sebe (probaj, pa se uveri)

Vidim u komentarima pitanje ‘šta je tu sa dušom’. Ko je pročitao tekst shvatio je šta je tu sa dušom. I o tome toliko. Ovaj model poslovanja je značajan za malu zemlju kao što smo mi. Jer, Srbija ima napuštenih, ‘privatizovanih’, od ‘kontroverznih biznismena’ upropašćenih pogona koje treba upotrebiti. Nedovoljno iskorišćene kapacitete treba koristiti. Banke stimulišu izgradnju i nabavku nove opreme u start up-u jer nju mogu da koriste kao kolateral. Ovaj model koristi inventivnost i dušu kvalitetnih pojedinaca sposobnih da stvore novi proizvod, da ulože sebe i da potom uposle postojeće kapacitete. Super! Pametno, ekonomično, rodoljubivo!

U ova teška vremena za Srbiju, kada (desetine) hiljade mladih, sposobnih i školovanih ljudi godišnje beži u inostranstvo u potrazi za boljim sutra, saznanje da još uvek ima visoko obrazovanih mladih magistara i doktora nauka koji veruju u sebe i svoju zemlju, deluje ohrabrujuće. Svaka čast ovoj mladoj preduzetnici! Ko se upustio u svet preduzetništva, oslanjajući se na sopstvene ideale , snagu i sposobnosti, vrlo dobro zna i razume put koji treba proći od ideje do njenog ostvarenja, kao i teškoće i prepreke na tom putu. Nije svako sposoban za to. Zato upućujem sve čestitke ovoj mladoj preduzetnici uz želju za uspeh! Samo napred, Jovana!

Допао ми се текст, али је штета што текстови нису на званичном српском језику/ћирилици, односно што сајт тако није направљен „с душом“.

Ostavite odgovor