Spavanje na slami, kupanje u reci i život bez interneta: Stranci pomažu Milošu da ozida KUĆU OD BLATA

Pod je zemljani i prekriven je ponjavama od konoplje, zidovi su od blata i pleve, a izvor vode je u dvorištu. Nameštaj je minimalistički: „dušeci“, odnosno slamarice na krevetima punjeni su listovima kukuruza, u sobi su i jedna peć i jedan drveni sto. Izolacija je odlična: leti je prijatno, a zimi se prostor lako zagreje.

Interneta nema, kao ni televizije, a najveći potrošač struje je sijalica. Hrana se sprema na šporetu na drva. U pripremi je parno kupatilo, odnosno starinski spa: tuš za koji se voda greje na drva.

Do tada, vlasnik kuće i njegovi gosti kupaju se u Zapadnoj Moravi.

Stara kuća u srpskom stilu, čakmara sa vinskim podrumom, koja je tema ove Priče sa dušom, napravljena je pre oko 120 godina u Počekovini, kraj Trstenika, jednom od najstarijih sela u Rasinskom okrugu. Poslednji stanovnik u njoj je živeo do 1984. godine, a onda je, nakon 30 godina jedan naslednik rešio da je obnovi.

Reč je o Milošu Vukčeviću (38) iz Beograda, ekonomisti za marketing, koji se posle života i rada u Srbiji i na Malti okrenuo selu i proizvodnji voća i rakije. Priča mi da je odluka da vrati život na porodično imanje došla spontano i u pravom trenutku. U selu koje se nalazi na 230 km od Beograda boravi od aprila do prvih zimskih dana.

Miloš ispred kuće, sa volonterkom iz Rusije

– Pradeda je ovde poslednji stanovao, jer se deda odavno preselio u Beograd. Tamo sam išao sa porodicom vikendima kao dečak, ali nismo dugo ostajali. Ni sam ne znam zbog čega sam ovde poželeo da dođem te 2013. godine. I srce i glava su mi govorili da tako treba da uradim. Možda je to jednim delom i zbog stresa, ne znam… Imanje je bilo zapušteno, krov je bio urušen, zidovi takođe oštećeni, ali sa očuvanim kosturom kuće – seća se Miloš, koji je u to vreme radio u porodičnoj firmi i bavio se građevinskom stolarijom.

Prvo je pokosio ogromnu travu da bi prišao kući. Želeo je da vrati zidove u prvobitno stanje i da podigne novi krov. Prioritet mu je bio da se kuća potpuno obnovi od prirodnih materijala od kojih je i sagrađena. Tih dana spavao je sa pogledom na nebo i zvezde, a njegovi gosti često kampuju u dvorištu.  

– Niko mi nije pomogao. Znao sam da čovek kad se suoči sa nekim problemom u životu, mora da krene od početka. Bukvalno sam uzeo kosu i počeo da kosim, raskrčio sam put do ulaza u kuću, i krenulo je. Radio sam, radio, radio, a najveće zadovoljstvo bilo je na na kraju dana, kada bih ugledao napredak i rezultat. Jedna devojka iz Moskve mi je jednom rekla da posle 10 godina rada u kancelariji nije imala priliku da vidi rezultat svog rada, a ovde je, nakon što je okopala baštu, to odmah saznala.

Kako su radovi tekli, tako je Miloš o tome objavljivao informacije i fotografije na društvenim mrežama. Saznao je za sajt Work away (link je na kraju teksta), na kojem oko 35.000 domaćina iz 170 zemalja nudi posao, odnosno volontiranje za smeštaj i kulturološku razmenu. Napisao je da pravi kuću i da mu je potrebna pomoć, a stranci su počeli da se javljaju i da dolaze u Počekovinu.

– Dopali su im se moj način života i rada, odnosno nova dimenzija života, da iz jednog uređenog sistema odete u drugi, u kojem nemate ni internet ni uslove za život. Ne mogu da vam opišem iskustvo kupanja na reci, jer kad posle napornog dana uskočite u Moravu, iz nje izađete potpuno regenerisani. Ne postoji spa centar koji može da vas povrati kao reka, kao priroda, kao taj život tamo. Počeo sam da se osećam srećno i ispunjeno u svemu tome, a zatim su volonteri upoznavali taj život i davali svoje preporuke – kaže Miloš.

Prvi gost bio je Mustafa iz Istanbula, bankar koji je radio u jednoj od najvećih turskih banaka, napustio posao i počeo da putuje po svetu. Nakon njega stigli su Nemci, Brazilci, Francuzi, Rusi… Do sada ih je bilo dvadesetak, a Miloš mi otkriva da sada pravi strožu selekciju.

– Moje glavno pravilo je da pravila nema. Gosti imaju potpunu slobodu i to im bude čudno u početku jer su na drugim mestima navikli na red i plan. Kod mene se dogovor za dan pred nama pravi uz doručak, radi se onoliko koliko neko želi da radi i šta želi da radi. Na kraju uvek sve ispadne odlično.

Miloš je želeo da ima zdravu kuću koja diše. Dok se obnavljala, gosti iz inostranstva su je zidali i krečili, a naučili su i da prave malter od blata.

Posla na selu uvek ima, pogotovo otkad je moj sagovornik posadio voćnjak sa oko 300 sadnica šljive i dunje. Stranci, između ostalog, mogu da donose pesak sa reke, ili da rade mnoge druge zadatke na selu. U pripremi je i organska bašta kako bi se domaćinstvo direktno sa zemlje snadbevalo hranom.

– Taj psihički mir i balans do kojeg sam ovde došao i koji ne može da se kupi novcem, osetili su i moji gosti. To je takav način života da ne osećate brige, da ne razmišljate o tome šta će sutra biti, da radite fizičke poslove koji vas izmore, da se družite sa ljudima, da ne pričate o politici i o teškim temama, već o zdravim temama, da se šetate, da radite na zemlji i da se na kraju dana osećate fenomenalno.

U jednoj prostoriji u kući Miloš proizvodi rakiju od šljive, kao i posebnu rakiju od suvih šljiva koju je plasirao na tržište. U toj preduzetničkoj ideji podržali su ga: nevladina organizacija ENECA, kompanija Philip Morris, Razvojna agencija Srbije i Turistička organizacija Trstenika. Voleo bi da posao sa rakijom jednim delom izdržava ovo domaćinstvo.

– U vinskom podrumu pronašao sam i neke flaše vina, kao i buriće za rakiju, pa sam po tome video snagu tadašnje porodične ekonomije – priča za Priče sa dušom.

Na kraju našeg razgovora rekao mi je da su u početku svi mislili da je lud jer sve ovo radi, pogotovo komšije iz sela. Oni jednostavno nisu mogli da shvate da neko može da pređe iz Beograda, iz komfora, u nešto što se teško može tako nazvati.

Ipak, sagovornik Priča sa dušom smatra da se na selu dobija nešto mnogo lepše i ističe da je pitanje izbora: da li želite da provedete dan u stanu, pored klima uređaja, sedeći za računarom na internetu, ili da radite u prirodi, da se kupate na reci, da spremate hranu na otvorenom, šetate se i upoznajete se sa novim ljudima? Izbor je na nama samima.

Sajt na kojem Miloš poziva volontere pronađite OVDE.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je autorsko delo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta. Fotografije je potrebno potpisati onako kako stoji u naznaci ispod)

Fotografije: privatna arhiva Miloša Vukčevića

5 komentara

Prelepa sasvim prirodna priča 🙂 Bila sam na sajmu turizma i gledala samo one ponude koje su slične ovakvim, mada mi je nedostajalo volonterskih kampova koji bi nudili dva u jednom i rad i odmor 🙂

Sjajni mladi ljudi sa vizijom. Da li postoji nesto lepse od zivota u prirodi i upoznavanja sa ljudima, a samim tim i kulturama, iz celog sveta. Od srca im zelim da uspeju u tome sto su naumili, a Vama Nenade hvala sto nas upoznajete sa ovako interesantnim ljudima i njihovim pricama.

Одличан маркетинг али човек уопште не живи у овом селу већ проведе преко лета двадесетак дана и то је то. Иначе за сваку је похвалу то што је кућу заиста обновио као је то овде описано потпуно сам и уз помоћ младих људи са разних крајева света.

Ostavite odgovor