Vlasnice evropskih farmi na Staroj planini: Našle smo slobodu u organskoj proizvodnji

Čak i da me Katarina Milenković, predsednica Centra za negu čoveka i prirode Ama i osnivačica pokreta WWOOF Srbija, nije mesec dana ranije pozvala na Centralnoevropsko okupljanje poljoprivrednica 2015. u Vrelu, nedaleko od Visočke Ržane, mogao sam to da saznam dok sam u Pirotu čekao na prevoz, jer se i u muzeju, na stanici, a i na zelenoj pijaci šuškalo da se nešto zanimljivo gore dešava. Iako je najlepša vest tih pet dana bila da su žene iz devet evropskih država stigle na čudesnu Staru planinu, predstavnici lokalnih, a ni nacionalnih medija kao da nisu imali snage da se popnu na oko 700 metara nadmorske visine i pobegnu od 35 septembarskih stepeni. Nije mi smetalo to što sam bio jedini novinar na licu mesta, ali je bio izazov imati ispred sebe više od 30 Priča sa dušom.

farmers
Poljoprivrednice su došle do zaključka da dele iste probleme, koji se odnose na aktuelna evropska zakonska rešenja, koja ne prepoznaju male proizvođače i svrstavaju ih u istu poziciju kao i velike kompanije

Avionom preko Sofije, automobilima sa decom, muževima i majkama i autobusom, 25 učesnica stigle su iz Italije, Češke, Mađarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Rumunije, Makedonije i Srbije, ne bi li razmenile svoja znanja i proizvode, naučile nešto novo na radionicama posvećenim tržištu organskih proizvoda i prodaji, i upoznale se sa kreativnim farmerkama koje se bave organskom proizvodnjom, i koje primaju vufere u svoja domaćinstva (volonteri na organskim imanjima).

Tek što sam ušao u Centar za posetioce Vrelo, bilo je vreme da krenemo u posetu Dušici Petrov koja se od 2007. godine bavi seoskim turizmom u selu Slavinje. Kad je shvatila da nema gosta koji kući nije poneo neki od njenih organskih proizvoda, ova penzionisana radnica štamparije, počela je sa većom proizvodnjom.

Dusica Petrov_576x768
Dušica mi je otkrila da je ugostila turiste iz Engleske, Nemačke i Švajcarske, a da joj iz Srbije najviše dolaze gosti iz Beograda i Vojvodine

– Glavno jelo našeg kraja su punjene paprike, pite i kačamak sa ovčjim mlekom. U mojim proizvodima je sve što raste na Staroj planini: samoniklo bilje, borovnice, divlja kupina, divlja malina, šipurak, divlja jagoda… Noćenje je 600 dinara, a nudim i pun pansion. Pravim i sapune, vezem – deklamuje Dušica.

Mlekarska skola Pirot_1024x768
Učesnice su posetile Mlekarsku školu sa domom učenika Dr Obren Pejić u Pirotu i saznale kako nastaje pirotski kačkavalj

Vesna Vider, inženjer pejzažne arhitekture prevalila je 530 kilometara sa severa Bačke, i na nekoliko dana ostavila svoju bio-baštu Perenus u selu Male pijace, kako bi se pridružila uspešnim poljoprivrednicama. Predstavljanje koje je u sali izvela pred učesnicama, ponovila je i meni za laptopom.

– Pre 15 godina život me je iz Novog Sada odveo na salaš između Subotice i Kanjiže, gde živim sa suprugom Bencom. Iako oboje radimo u oblasti zaštite prirode, hteli smo još bliskije da živimo sa prirodom. Bavila sam se proizvodnjom kontejnerskih sadnica, začina i lekovitog bilja i drugih trajnica. Počela sam na klasičan način i posle prešla na organski uzgoj pod slamom, sa korišćenjem komposta koji pravim od košene trave, otpadaka iz kujne i bio-mase iz jezera. Imam i dosta cveća, ali i povrća poput paradajza, crnog i belog luka, spanaća, blitve, pasulja, šarenog kukuruza, bundeve – priča mi Vesna.

Orsi_Kovacs_574x768
Orsolya na svojoj farmi u Mađarskoj

Sociološkinja Orsolya Kovacs dugo je radila u nevladinim organizacijama, a danas je slobodna umetnica koja sarađuje sa malim zajednicama na jugu Mađarske. U leto 2014. godine sa svojim momkom preselila se u selo Tésenfa sa oko 180 stanovnika, gde su kupili staru, skoro uništenu kuću od blata i 45 ari zemljišta. Iako su je obnovili, ona kaže da njihova avantura tek počinje, pogotovo jer su zasadili povrće i planiraju da iskoriste mogućnosti ruralnih zajednica. Članovi su WWOOF zajednice i jedva čekaju da ugoste volontere iz celog sveta.

Rosomacki lonci_1024x768
Posetili smo i Slavinjsko grlo koje čine mali lonci-virovi, na deset minuta hoda od sela Slavinje

A Italijanka Edi Francesca Rossato i Snježana Kokanović iz Bosne i Hercegovine uveliko su članice te organizacije, a volonteri ih čak „menjaju“ na farmama dok su one na Staroj Planini.
– Do pre pet godina vodila sam farmu sa suprugom, ali kada je otišao, sve radim sama. Živim blizu Parme, imam konje, zečeve i kokoške i uzgajam organsko povrće. Otvorila sam i mali hotel u kojem ljudi koji vole prirodu mogu da odsednu. Ovo je prvi put da učestvujem na nekom skupu poput ovog i srećna sam što sam ovde – rekla mi je Edi, ljubiteljka konja i trener jahanja.

Edi_Francesca_Rossato_1024x577
Ljubiteljka konja i prirode: Edi Francesca

Njena zemljakinja Deborah Armiento, diplomirana biološkinja, dobitnica je glavne nagrade na Nacionalnom takmičenju za najboljeg poljoprivrednika. Posle radnog iskustva u Milanu, preselila se u selo i otvorila farmu na kojoj sa porodicom živi u skladu sa Majkom Prirodom i očuvanjem biodiverziteta.
La Zucca di Cenerentola (Pepeljugina bundeva) prostire se na 1,7 hektara i tamo rastu voće, povrće i aromatično bilje. Kod Debore nema hemijskog tretmana i đubriva, a navodnjavanje je putem kišnice.
– Obožavam bundeve i imam kolekciju od 60 jestivih. Negujem retke vrste, a sveže ili zapakovane proizvode prodajem on-line ili direktno na farmi. Pravim i senf, džemove bez šećera, sirupe, sokove, kao i sveže testenine od organskog brašna mlevenog kamenom – pojasnila mi je.

Deborah_Armiento(3)_1024x768
Od malena u bašti: Deborah sa svojim detetom

Dok je ona na radionicama, na imanju Snježane Kokanović u zaseoku Čardaklište, u selu Ina, nedaleko od Srpca, o mangulicama, konjima i drugim životinjama, sa njenim suprugom vode računa trojica volontera iz Australije, dvoje Francuza i jedan Irac.

Snjezana_Kokanovic_1024x684
Statistika: Snježana ima 36 mangulica, 500 domaćih kokošaka, 19 pasa, četiri mačke i tri konja

– Umesto da jurimo ljude koji ne žele da rade za novac, nama je, dok smo na putu, lakše da nam volonteri, koji su odgovorniji, održavaju imanje. Moj suprug je, dok je bio u gipsu, prihvatio sedmoro vufera, ali ih je, pošto nismo znali gde da ih smestimo, kao diplomirani arhitekta, lako organizovao. Tako su ljudi koji u životu ekser nisu zakucali, sagradili dodatnu kuću za 21 dan – priča mi Snježana, koja uzgaja i pšenične klice, pšeničnu i ječmenu travu, proklijali kukuruz i pravi melem od masti mangulice i rakiju od tri vrste pečuraka: sibirske čage, brezove gube i reišija.

Katarina Milenkovic_1024x768
Zajednički cilj učesnica je da pokušaju da budu što samoodrživije i da se usavrše u proizvodnji raznovrsnijeg asortimana proizvoda – rekla mi je Katarina Milenković, osnivačica Centra za negu čoveka i prirode Ama, koji je organizator ovog skupa, uz podršku Centralnoevropske inicijative i partnerstvo Federacije organizacije WWOOF i Opštine Pirot.

Sve ove žene su toliko svestrane i vredne da je nemoguće pobrojati čime se sve još bave: proizvodnjom meda, kozjeg sira, branjem lekovitog bilja, pravljenjem sirupa od bosiljka, izradom sapuna… Koliko je ovaj susret bio pun pogodak, video sam dok su razmenjivale semena i pričale o tome šta su sve naučile i gde će se ponovo okupiti. Neki su odmah sa reči prešli na dela, pa su Kristina i njen suprug Marian iz Češke nakon Stare planine produžili do Dragane i Nenada iz Grocke, da vide njihove pčele i upute se u proizvodnju meda.

Aleksandra Vladisavljevic_1024x768
Aleksandra Vladisavljević, preduzetnica i konsultantkinja u razvoju preduzetništva, koja je držala radionice učesnicama, između ostalog, rekla mi je i da je, kada je o položaju žena u poljoprivredi reč, neophodno da se razvijaju preduzetničke inicijative i prepozna ono čime se žene na selu bave, i ukazala na to da žene koje imaju registrovano gazdinstvo nemaju pravo na porodiljsko odsustvo, iako uplaćuju sve doprinose kao i druge preduzetnice.

Ako želite da saznate kako su se učesnice skupa provele na safariju, pritisnite ovde.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com
Foto: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com, privatni album

3 komentara

Ništa nije novo, ali akciju pozdravljam i podržavam.Rodjen na Staroj planini, tvrdim da sve ovo o čemu govorite, su radile moja majka, moja baka i tetka.Ali došle su šesdesete nesretne godine prošlog veka, kada država nije brinula o tom čestitom rocdu,teski uslovi živoza , bez ikakve infrastrukture narod je otišaoPozdravljam ove mlade ambiciozne dame i preporučam da pronađete one koji su tamo živeli pa da čujete šta je sve radjeno i do kakvog “ izuma“ su dolazile naše bake da spreme zimnicu gde nema struje.O tome bih vam mogao danima pričati, jer sam svoje rane godine i mladosti bio prisutan i pratio život koji sam opisao u svojoj knjzi proze „Tragovi u vremenu“( izrda sira bešamel, kačamak sa čvarcima,pravljenje vurde, utrapljivanje proizvoda za zimu, sušenje boranije, pakovanje prazi luka za zimu u specijalno ručno uvezanoj gomilici i šta ne … Pozdrav sa željom da naselite Staru planinu i Visok.

Ostavite odgovor