Volonterka na Sejšelima

Pune četiri nedelje kostimografkinja Nina Bogosavljev (33) živela je skroz drugačijim stilom života od onog u Beogradu: budila se uz talase Indijskog okeana, spavala sa volonterima u kućici u kojoj su nekada stanovali oboleli od lepre, kupala se u improvizovanom kupatilu pod vedrim nebom, i nije koristila internet.

Beach next to rangers_1024x678
Kjuries je malo granitno ostrvo poznato po crvenom tlu i vodenom nacionalnom parku

O tome da radi sa životinjama u netaknutoj prirodi oduvek je maštala pa su joj boravak i volontiranje na Sejšelima, na jednoj od najegzotičnijih destinacija na svetu bili izazov i zadovoljstvo.

Životinje voli od malih nogu i zato joj je svakodnevno druženje sa kornjačama i pticama prijalo, a floru i faunu koju je do sada samo gledala na televizijskim programima Discovery i National geographic, plimu i oseku koje dignu, pa spuste nivo mora za tren, i tropske jake, ali kratke pljuskove, doživela je uživo – na Sejšelskim ostrvima.

DSC_5384_1024x678
Nina se nada da će sledeći put videti morske kornjače koje dolaze na plažu da legu mlade

– Troje volontera iz Engleske i Amerike i ja ustajali smo svakog jutra sa prvim suncem i po planu ispisanom na drvenoj tabli ispred kampa, sa naučnicima istraživali biljni i životinjski svet na ostrvu Kjuries (Curieuse). Čamcem smo odlazili do susednog Arida da posetimo kolege, ronili smo i istraživali podvodni svet, ali prvenstveno se usredsredili na zaštićene palme „koko de mer“, džinovske kornjače, ptice i šume mangrova – priča mi Nina o svojim volonterskim obavezama na ovoj dalekoj destinaciji.

– Pratili smo kornjače koje su sedamdesetih godina donete sa ostrva Aldabra i u okviru istraživanja analizirali kako im prija nova klima, da li se razmožavaju i čime se hrane. Obeležavali smo ih čipovima i merili im veličinu oklopa. Bavili smo se i pticama, odnosno njihovim selidbama. Uz pomoć GPS uređaja naučnici su pravili mapu sa mestima na kojima raste zaštićena palma „koko de mer“, a mi smo beležili koliko ima ženskih i muških stabala, a koliko mladica – objašnjava Nina.

DSC_1086_1024x683
Na Dan zemlje deca sa ostrva Pralin bila su gosti kampa i naučila su za šta se koristi kišnica

Svakodnevicu moje sagovornice obeležila je i isključivo vegetarijanska hrana, a jednom nedeljno otplovljavali su do susednog ostrva Pralin da kupe namirnice za narednih sedam dana. Jedan po jedan, naizmenično su spremali hranu, a kada je došao red na Ninu, ona je napravila punjene paprike sa pirinčem i paradajzom.

– Svi učesnici projekta spavali su u kampu, u kućicama u kojima su do 1965. godine izolovano živeli oboleli od lepre. Kjuries je nekada bio kolonija gubavaca, pa je pored kampa bila jedna velika kuća – danas muzej, a nekada bolnica u kojoj je jedan doktor živeo i lečio bolesnike. Osim istraživača na tom izolovanom ostrvu stanuju i rendžeri sa svojim porodicama i čuvaju ga od lovokradica i pecanja, dok je turistima dozvoljena poseta do pet sati popodne – priča mi.

DSC_5786_509x768
Na Nininoj ruci nije zmija, već stonoga

Ove egzotične volonterske bajke ne bi bilo da se moja sagovornica nije preko interneta prijavila za učešće u programu organizacije GVI (Global vision international), koji je urađen u saradnji sa sejšelskom Asocijacijom za nacionalne parkove SNPA. Posle volontiranja dobila je stipendiju koju može da iskoristi u više od 150 programa, u više desetina zemalja. Osim želje da se ponovo vrati na Sejšele ili neku drugu neobičnu zemlju, Nina mi se na kraju pohvalila i da je postala ambasadorka GVI za Srbiju.

Putopis o Sejšelima u nastavcima čitajte ovde.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com
Foto: privatni album

Ukoliko vam se dopao tekst, pročitajte i priču o pravoslavnom svešteniku.

Ostavite odgovor