Živana u borbi ZA VETRENJAČE: Profesorka koja je sačuvala zaboravljene vojvođanske DIVOVE

Sa vetrenjačama se prvi put susrela jednog kišnog, tmurnog, poslednjeg dana oktobra 2010. godine. Iako je bila srećna jer je na novosadskom Prirodno-matematičkom fakultetu odbranila diplomski rad o Pančevu, Živana Krejić (32) ujedno je i plakala, dok se sa prijateljem u najvećoj tišini uputila ka Beogradu, svesna da je zbog procedure oko odbrane propustila sve rokove za master studije. Kiša je lila, stakla na kolima bila su zamagljena i mokra, a oni su promašili put za Beograd. U jednom trenutku, kraj deponije u Gospođincima, u daljini, ugledala je neobičnu građevinu u veoma lošem stanju.

Vetrenjača u Gospođincima

Upravo ta vetrenjača označila je početak Živaninog interesovanja za ove zaboravljene divove vojvođanske ravnice, ali i ispunjenje obećanja koje je dala sebi da će u master radu odgovoriti na pitanje o autentičnosti Srbije.

Ova profesorka turističko-ekonomske grupe predmeta u Ekonomskoj školi u Pančevu napisala je knjigu „Vetrenjače Vojvodine nekad i sad“ 2014. godine u izdanju UG Poseti Pančevo, a drugo, prošireno izdanje objavljeno je 2016. godine zahvaljujući podršci Grada Pančeva i navedenog udruženja.

Živana je studirala na Visokoj turističkoj školi u Beogradu, na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu i na Fakultetu za turistički i hotelijerski menadžment u Beogradu. Bila je student generacije i dobila brojne nagrade. Odbranila je doktorsku disertaciju baveći se konkurentnošću Vojvodine kao turističke destinacije sa aspekta analize stavova zaposlenih u turističkoj privredi Srbije (Foto: Nikola Veljković)

– Sledećeg dana na sajtu Fakulteta za turistički i hotelijerski menadžment, Univerziteta Singidunum u Beogradu videla sam da još uvek postoji otvorena prijava za master studije. Kada je došao red na mene profesor je čitao moj prosek ocena i izrazio zadovoljstvo što sam došla. Rekla sam mu glasno da nemam novca za školovanje, a on meni da ostanem kada izađu svi studenti. Dobila sam privilegiju da studiram uz njihovu podršku, uz obavezu da završim master rad u predviđenom roku – priseća se Živana za Priče sa dušom.

Vetrenjače su je, kako kaže, nosile na svojim krilima i šest meseci bilo joj je dovoljno da napravi studentsko istraživanje i prvi rad koji je podržao njen mentor, profesor Čerović. Saznanje da su nekada postojale 282 vetrenjače na području današnje Vojvodine nije joj davalo mira, uprkos tome da nije pronašla mnogo podataka.

– Bio je to početak svojevrsne borbe za vetrenjače. Kucanjem na vrata više od 50 ustanova u zemlji saznala sam da građa o vetrenjačama nije ni sakupljena ni sređena. Često sam u arhivima dobijala gomilu prašnjavih kutija, bilo je mnogo uzaludnih pokušaja, mnogo dana provedenih među papirima, bez rezultata. Građa s kraja 18. i početka 19. veka pisana je na mađarskom i nemačkom jeziku, pa sam morala da potražim pomoć mojih prijatelja, pre svega Adama Ranca, koji dobro vladaju mađarskim jezikom i koji su se trudili da proniknu u značenje arhivske građe i starih spisa – priča mi Živana.

Vetrenjača u Melencima

Dešavalo se i da pređe nekoliko stotina kilometara tokom jednog dana da bi došla do neke od ustanova, a da tamo ne nađe nikoga, baš kao u epizodama serije Državni posao. Govorili su joj da dođe sutra ili su pomislili da je pogrešila, jer im je delovalo čudno da jedna dvadesetosmogodišnjakinja istražuje vetrenjače.

– Najzanimljiviji i najdragoceniji deo istraživanja bila su poznanstva sa starijim ljudima: oni su ujedno bili i najveći izvor informacija, a danas su to moji prijatelji i prijatelji vetrenjača. Davali su mi svoje stare fotografije koje su pažljivo čuvali u ličnim arhivama. Njihove priče o vetrenjačama su bile toliko žive da sam mogla da ih čujem kako rade. Sećanja na detinjstvo, prve ljubavi, zvezdano nebo iznad vetrenjača, miris brašna i razne dečje nestašluke, zabeležena su u knjizi.

Sa Milošem Stojanovim iz Melenaca, koji ima skoro 90 godina, najstarijim vlasnikom vetrenjače srušene u Melencima

Pitao sam moju sagovornicu i da li je u detinjstvu zavolela divove vojvođanske ravnice ?

– Odrasla sam u jednom malom gradu na severozapadu Bosne, Sanskom Mostu. To je grad na devet reka, sa pećinama i vodopadom, banjom, rudnikom, spomenicima kulture još iz doba Rimljana. Danas je deo naših srca. Moj rodni grad, koji sam zbog rata napustila već sa deset godina, nije imao vetrenjače. Sećam se vodenica na pritokama reke Sane, poput brze planinske rečice Kozice, koja i danas samelje poneki džak žita. Dolazak u Vojvodinu sa deset godina prvo me je odveo u Bač, malo mesto u Južno-bačkom okrugu, gde sam slušala priče o reci Mostongi koja je presušila, svakodnevno gledajući u Bačku tvrđavu sa prozora sobe mojih rođaka. Selili smo se i menjali gradove i škole skoro na svakih pola godine. Završila sam gimnaziju u Pančevu i sasvim slučajno upisala turizam. Tokom studiranja imala sam isto pitanje: „Gde je naša zemlja na turističkoj mapi sveta i po čemu je prepoznatljiva?“

Fotografija vetrenjače vetrenjara Miloša Stojanova iz Melenaca

Osim Živanine knjige, napravljena je i platnena torba od sirovog platna (koje je razapinjano na krila vetrenjača prilikom meljave) po uzoru na najstariju pronađenu fotografiju iz 19. veka. Na njoj je prikazana vetrenjača sa svojim tipičnim okruženjem: đermom sa bunarom i mlinarevom kućom. Knjiga sa platnenom torbom dostupna je kao suvenir i sećanje na davno zaboravljene vetrenjače, a drugim izdanjem obeležene su 222 godine od izgradnje prve vetrenjače na našim prostorima.

Fotografija vetrenjače Ivana Bošnjaka iz Zrenjanina

Danas je preostalo još 11 vetrenjača u našoj zemlji, od kojih je samo vetrenjača u Bečeju u funkciji. Ostale su u Gospođincima, Čurugu, Melencima, Belom Blatu, Bačkoj Topoli, Oromu, Obornjači, Subotici, Karađorđevu i Gunarošu. Mnoge od njih su starije od 150 godina i nalaze se u veoma lošem stanju, iako su i zakonom zaštićene. Zato je cilj kompletnog istraživanja o vetrenjačama bio je da se sačuvaju podaci o njihovom postojanju, da se skrene pažnja na stanje u kome se nalaze, ali i da se pronađu načini za njihovu implementaciju u turističku ponudu, jer vetrenjače jesu simbol naših prostora i naše zemlje, ali i svih nas. Imam određene planove vezane za vetrenjače u budućnosti. Vetrovi i dalje duvaju sa različitih strana sveta. Od nas zavisi kako i da li ćemo znati da ih usmerimo – rekla mi je Živana.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (prenos teksta dozvoljen uz link ka www.pricesadusom.com u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

Fotografije: Živana Krejić, Ivan Bošnjak, Nikola Veljković, Anita Heš, Arhiva Pokrajinskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu

1 komentar

Prelepa priča. Bravo za Živanu. Ona je naš Don Kihot u pozitivnom smislu. Ona brani Vetrnjače naše vojvođanske Divove od loših vetrova i zlih sila .
Hvala…

Ostavite odgovor