NEZGODA joj je promenila ŽIVOT, a Milica pomera granice, skače padobranom i roni

Razgovarajući sa više osoba, pre ove Priče sa dušom, shvatio sam zbog čega ljudi cene i vole Milicu Knežević (24) iz Česterega kod Zrenjanina. Ona radi ono što voli, inspiriše i pokreće druge, a onima u sličnoj situaciji kao što je njena poručuje da život u invalidskim kolicima ne predstavlja kraj života.

Za razliku od ove uporne devojke, njeni vršnjaci se često plaše da idu za svojim snovima, imaju strah od novih iskustava i nisu spremni da pomeraju granice.

I sama Milica bila je u toj fazi odmah posle saobraćajne nezgode koja joj se desila 2009. godine, ali je vremenom, kako kaže, potpuno promenila svoj pogled na svet. Taj period je bio težak i sušta suprotnost životu koji sada živi.

Svesna je da je najlakše reći da nešto ne može da se uradi, da je najčešći izgovor nedostatak novca, da mladi oko nje ne koriste mogućnosti koje im se nude, i da im je lakše da ne rade ništa, umesto da se pokrenu. Milica veruje da je sve na svetu moguće i o tome govori iz svog iskustva.

Brojne su aktivnosti koje je ova devojka organizovala, a u vezi sa pomoći osobama sa invaliditetom, posebno studentima.

Avgusta 2016. godine na TEDex Belgrade konferenciji govorila je na temu „Ako postoji samo 1 % šanse da uspete, da li ćete pokušati?“ kada je pričala kako je najgore prognoze pretvorila u uspeh i kako izgleda život sa povredom koja svakome može da se dogodi.

Studirala je i volontirala u Americi, autorka je bloga Izaberi da živiš koji se bavi promocijom aktivnog života za korisnike invalidskih kolica kroz sportove u kojima se Milica oprobala i podstakla druge mlade ljude da žive život punim plućima: tandem skok sa 3000 metara, ronjenje, veslanje, plivanje, ragbi u kolicima…

Jedno od priznanja koje joj je posebno drago, a zbog kojeg je, kada joj je saopšteno da je dobitnica, od uzbuđenja i radosti ćutala ceo jedan minut, pre nego što se zahvalila Exit fondaciji i Naftnoj industriji Srbije, je Youth heroes priznanje za 2017. godinu, u kategoriji Društveni aktivizam.

Sa Ivanom Petrovićem, predsednikom UO Exit fondacije, na dodeli priznanja Youth heroes, koje podrazumeva i 100.000 dinara

– Mene je povreda odvukla na tu stranu da gledam drugačije na život i na mogućnosti koje nam on pruža. Život može biti veoma kratak i u njemu nema pravila. Zbog toga se trudim da iskoristim svaki dan, jer u sekundi može sve da se promeni. Ideja mi ne manjka, jer imamo nebrojenih mogućnosti – priča Milica.

Nakon povrede, srednju ekonomsku školu je završila vanredno, jer je zgrada u kojoj se održavaju časovi bila potpuno nepristupačna za osobe sa invaliditetom. Slična situacija dočekala ju je i na Tehničkom fakultetu Mihajlo Pupin u Zrenjaninu, gde je trenutno na studijama treće godine softverskog inženjerstva.

– Zbog toga što nisam mogla da uđem u zgradu sa kolicima, bila sam uskraćena za mnogo toga. Uvek sam bila odličan đak, volela sam da učim, ali nisam imala mogućnost da idem na takmičenjima i da radim sa profesorima. Sve sam morala sama. Kasnije, kad sam upisala fakultet, rekla sam sebi: „To što koristim kolica nije razlog da mi fakultet ne omogući studije“. Razgovarala sam sa ljudima na fakultetu, rekli su da će naći rešenje, ali do toga nije došlo. Jednog dana sam po kiši došla na jedino predavanje koje je bilo u prizemlju i rečeno mi je da će ono ipak biti održano na drugom spratu. To je bio trenutak za promenu. Dosadilo mi je da me neko tegli i da čekam da me neko ponese. Tako ljuta, objavila sam status na fejsbuku, što je izazvalo veliku pažnju medija. Posle neuspelih pokušaja finansiranja i neispunjenih obećanja, pokrajina je na kraju finansirala izgradnju lifta, a studentima sa invaliditetom prilagođeni su i amfiteatar i toalet – kaže Milica i dodaje da na taj način budući studenti, a i zaposleni, mogu unapred da znaju šta da očekuju.

Milica voli da putuje, ali, nažalost, zbog nepristupačnih autobusa u Srbiji, uglavnom ima nekog ko ide sa njom. Najčešće je to njen momak Dragan, u kojeg, kako kaže, ima najviše poverenja i koji joj pruža najveću podršku.

Ipak, prošle godine je, kao dobitnica stipendije Vlade Sjedinjenih Američkih Država, jedan semestar provela u Dejtonu i tamo otputovala sama!

– U Americi je sve pristupačno i baš onako kako treba. Posle osam godina sam sama negde otputovala i samostalno živela, što mi je zaista promenilo život jer je sve zavisilo od mene. Putovanje u Ameriku dobila sam jer sam student i žao mi je što mnogi mladi u Srbiji ne koriste svoje potencijale i ograničavaju se nepotrebnim stvarima. Čak i da ste upisali fakultet koji niste želeli, sama činjenica da ste student nudi vam više mogućnosti od samih studija i znanja sa fakulteta.

„Ne volim što se u Srbiji osoba sa invaliditetom koja ne provodi 24 sata u kući, smatra herojem. To što sam izašla na ulicu, nasmejala se prolaznicima i rekla „Dobar dan“ sasvim su normalne stvari, a ne herojstvo“

Za Milicu ne postoji nemoguće. Ona je sve vreme aktivna i neobično joj je kad nema obaveza. U šali kaže da na svaku obavezu dodaje još tri, pa se posle žali jer joj je dan prekratak.

– Najlakše je reći da nešto ne možete, da nemate para i da zbog toga ne radite. Ne mislim na moj invaliditet, govorim uopšte – za sve postoji način, pre ili kasnije, ne mora se sve uraditi baš danas. Drago mi je kad čujem od ljudi da su ih pokrenule neke stvari koje sam ja uradila, a oni su želeli, ali nisu bili dovoljno motivisani. Granice ne postoje! – poručila je Milica čitaocima Priča sa dušom.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je autorsko delo i moguće ga je preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta. Fotografije je potrebno potpisati onako kako stoji u naznaci „Fotografije“. Tekst nije dozvoljeno preneti u štampani medij)

Fotografije: privatna arhiva, Nenad Blagojević

Ostavite odgovor