Najmiliji GOST U SELIMA u kojima caruju tuga i samoća: Dobrotvor koji nije zaboravio ZABORAVLJENE

Kraj glavnog puta stoji tabla sa natpisom Hido Pljakić kako bi oni koji žele da pomognu lakše pronašli kuću ove porodice.

Dok se nije ovde preselio, Hido je živeo u susednom brdovitom i veoma nepristupačnom selu Vrapče, gde kao invalid bez obe noge nije mogao nikuda da ode.

Sada, kad je lepo vreme, iz nove kuće u Ribarićima, može da se vozi na skuteru, a bliži su mu i ambulanta i prodavnice.

Novi dom porodice Pljakić sagrađen je od donacija dobrih ljudi iz celog sveta, koje je prikupio imenjak aktera s početka ove Priče sa dušom, veliki dobrotvor Hido Muratović. Reč je o jednoj od oko 35 kuća koje su nikle u okolini Novog Pazara i Sjenice, a koje su bile preko potrebne siromašnim i socijalno ugroženim građanima.

Ovaj Novopazarac već više od tri decenije bavi se humanitarnim radom i, kako kaže, pomaže ljudima zaboravljenim od najbližih, ali i od države. U najzabačenija sela Peštera, Golije i Rogozne 20 godina putovao je „zastavom 101“, a onda su mu donatori iz Švajcarske pre nekoliko godina poklonili veća kola, kako bi lakše stigao do tih udaljenih mesta.

Hida u njegovoj misiji podržavaju i žitelji Novog Pazara i okolnih gradova, poklanjaju mu benzin i auto-delove, donose hranu, garderobu, ali i novac za ugrožene. Prosto je nemoguće proći kroz Pazar sa ovim plemenitim čovekom, a da mu barem jedan građanin ne preda kese sa potrepštinama i odećom i obućom, koje skladišti u za to namenjenoj sobi u prizemlju svoje kuće.

Da je Hido veliki čovek i humanista, prepoznali su organizatori VIRTUS nagrade za filantropiju, koja mu je dodeljena 2017. godine.

Kuća nam je napravljena pre 18 godina i od tada, svaki Hidov dolazak za nas je praznik, posebno za Ramazan, kada dobrotvori šalju pomoć preko njega za sve nas koji ovde živimo. Evo, i sada nam je doneo stvari i nešto hrane – priča mi Bajramka i stavlja kafu za ekipu Trag fondacije i sajta Priče sa dušom. 

– Još 1982. godine ostao sam zavejan u snegu, skroz promrzao, a onda su me spasile komšije. Zbog posledica od tog nemilog događaja i gangrene, posle više operacija, amputirana mi je noga. U međuvremenu sam se oženio Bajramkom i dobili smo dve ćerke. Posle još jedne operacije, ostao sam i bez druge noge. Hido nam je najmiliji gost, a sve ovo on ne bi mogao da radi da nije ljudi dobre volje iz celog sveta.  

– Žitelji Peštera, Rogozne i Golije sami me pozovu kad im je teško. Dovoljno je da kažu: „Hido, nestalo nam je brašna“ i ja odmah kupujem šta treba i donosim: hranu, lekove, čak i kozu i kravu, ako treba – nadovezuje se Hido Muratović.

Uz mnogo iskustva, sada već ima plan za svaku kuću koju zida: kvadratura je oko 50 kvadratnih metara, radovi se izvode u roku od dve nedelje, a sve kuće imaju sličnu cenu, pa mu to olakšava prikupljanje para.

– Svoje priče objavljujem na Youtube kanalu, a kad god se gradi neki objekat ja kažem gledaocima: „Iza mojih leđa zidaju se vaši sevapi i vaše sadake, na moju dušu“. Ako neko želi, ja namenski odnesem dogovorenu količinu novca određenoj porodici. Postoji onaj koji beleži dobra dela, a dobrota je valuta koja nema cenu i ne može ostati nenagrađena – priča Hido za Priče sa dušom i dodaje da kod njega nema nikakvih razlika, te da novac šalju ljudi svih veroispovesti i uverenja.

Svoju životnu misiju pod nazivom „Život na selu, ljudske sudbine zaboravljenih ljudi“ počeo je osamdesetih godina prošlog veka, kada je kupujući stare ćilime obišao skoro sva sela i video u kakvim uslovima žive zaboravljeni ljudi. Kasnije, kad je prodavao ćilime u Istanbulu, razmišljao je o onome šta je video, i po povratku se raspitivao u kom zaseoku koja porodica živi.

Ulazio sam u njihove duše, u duše tih zaboravljenih, tamo gde caruju tuga i samoća. Ne mogu da opišem taj osećaj kad porazgovaram i doručkujem sa jednom zaboravljenom dušom. Srećni su i oni i ja – seća se Hido.

Pre polaska na put obavezno proveri kakvo je vreme na terenu, da ne bi ostao zavejan. Kada mu neko predloži novu porodicu ili samce kojima je potrebna pomoć, Hido prvo obiđe komšije, raspita se o materijalnoj situaciji, poseti porodicu i donese im kafu, šećer u kockama i banane, a zatim se narednih dana ponovo vraća sa idejom o humanitarnoj akciji. Bilo je i onih kojima je uveo struju, vodu, pomogao na razne načine, a svega toga ne bi bilo da mu, kako kaže, ne veruje dijaspora i donatori koji ga prate poslednjih decenija.

– Imam nekoliko volontera koji mi prave društvo. Prvih 15 godina išao sam sam, a sada uvek imam jednog prijatelja uz sebe. Čak i da se probuši guma, lakše je kad ste zajedno. Stalno smo na terenu, i leti i zimi, pred Novu godinu se prerušavam u Deda Mraza, za decu u udaljenim selima, koja samo tada imaju priliku da ga vide.

Nakon Ribarića, Hido je krenuo ka Sjenici, u posetu porodici Kolašinac. Kupio je osnovne namirnice i slatkiše u obližnjoj prodavnici, a tokom vožnje mi objasnio da oni žive u nekadašnjoj štali i da im je potrebna nova kuća.

U nezagrejanoj prostoriji od petnaestak kvadrata dočekuje nas Edina Kolašinac, sa sinom Harisom i ćerkama Harisom i Adisom. Priča mi da šporet ne može da ugreje sobu u kojoj i spavaju i jedu, a da tu, gde su nekada bile krave, poslednjih sedam godina živi njena porodica. Suprug Muamer Kolašinac nije bio kod kuće, jer u Tutinu sezonski radi kao kasapin.

– Nekako smo renovirali ovaj deo kuće, zamenili smo daske na kojima je stajala stoka, i sklepali kupatilo. Imamo tuš kabinu, a šolju i ostale sanitarije dobili smo od ljudi kojima nisu više bili potrebni. Bojler ne radi, a vodu grejemo na šporetu. Volela bih da dobijemo kuću jednog dana. Hladno je, deca obuju vunene čarape, a kad je napolju minus 20, kao što često ume da bude u Sjenici, zalede se prozori. Tada imamo osećaj kao da smo u pustinji – priča mi Edina, dok se deca smeju mikrofonu i početku snimanja.

Pitam je da li je pokušala da se zaposli.

– Imala sam teško detinjstvo, majka me je ostavila kao bebu, pa sam odrasla sa rođacima. Sa šest godina izgubila sam bubreg i od tada nisam dobrog zdravstvenog stanja. I kad bih našla posao, ne bih bila sposobna da radim. Svakog dana uzimam hleb i obroke u Narodnoj kuhinji, u Crvenom krstu. Hido nam svaki put pomogne, donese hranu, odeću i novac od dobrih ljudi. Radujem se što je došao. Neka dragi Bog čuva i vas i njega i neka vam da zdravlja – završava Edina.

Vraćamo se u Novi Pazar. Hido mi priča da je bogat čovek: ima zdravu porodicu, sina koji živi u Beču, srećno udatu ćerku i poverenje mnogih ljudi sa cele planete. Otkriva da se prošle godine prijatno iznenadio pozivom od Trag fondacije, povodom uručenja VIRTUS nagrade za filantropiju.

– Nisam znao da sam nominovan, pa sam se raspitivao po Novom Pazaru među prijateljima. Posle sam saznao da je to uradio jedan momak iz Beograda. Dobrota se nije izgubila, treba svi da se borimo da bistrimo mutne vode. Lep je osećaj kada možete da obradujete zaboravljene – priča u svojoj kućici u kojoj se nalaze humanitarni paketi i pokazuje uredno posložene fotografije na zidu.

– Ovo je Selima Honić, starica iz sela Medare koja je, kada sam prvi put došao kod nje spavala u jaslama, u štali, pored krave. Za mesec dana smo uz pomoć plemenitih ljudi iz Sjenice sagradili kuću. Ponovo smo se sreli na pijaci u Sjenici, nosila je jandžik i prodavala jaja i mleko. Pitao sam je: „Bako, kako je u novoj kući?“. Zagrlila me je i odgovorila: „Dijete, para nemam da ti dam, ali ako ti treba svoje oko ću ti dati“. Tu rečenicu nikad neću zaboraviti – seća se.

Kao dobitnik VIRTUS nagrade za filantropiju, Hido ima poruku za sve one koji bi želeli da prijave svoje plemenite prijatelje, komšije, rođake, na ovaj konkurs.

Ima još mnogo „Hida“ u Srbiji. Pozivam sve ljude koji organizuju razne akcije, koji se bave filantropijom i pomažu drugima, da se prijave. Dobrota je dar od Boga i lepo ju je videti“ – poručio je Hido Muratović iz Novog Pazara.

Ako vas je ova priča inspirisala i ako želite nekoga da prijavite za VIRTUS nagradu, prijavu pronađite na ovom LINKU.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je moguće preneti u drugi digitalni medij uz obaveznu objavu izvora teksta i objavu linka ka www.pricesadusom.com u samom tekstu i na kraju teksta)

Fotografije: Nemanja Knežević i Nemanja Stojanović za Trag fondaciju

4 komentara

НЕКА БУДЕ ШТО ВИШЕ ОВАКВИХ ДОБРОТВОРА, ОД ДРЖАВЕ ЗА САДА НЕМА НИКАВЕ ВАЈДЕ. УВЕК СУ ОБИЧНИ ЉУДИ БИЛИ КОЈИ СУ СПАШАВАЛИ И ПОМАГАЛИ СИРОМАШНЕ

Ostavite odgovor