Od Vukosavaca napravila prvo EKOLOŠKO selo: Jelenina KUĆICA od automobilskih GUMA I SLAME

Nije dugo razmišljala Jelena Obradović (49) o preseljenju iz Beograda u Aranđelovac. Jedne moto-trke u gradu pod Bukuljom učinile su da ostane za vikend, a onda da svaki sledeći put produžava svoj boravak. Konačno, kada je njena ćerka završila četvrti razred sve je bilo spremno za njihov život u Aranđelovcu, a Jelena za nove ideje koje sprovodi već desetak godina. Najviše ih je u vezi sa Konjičkim klubom Aranđelovac, čija je osnivačica i predsednica.

Aleksandra iz Konjičkog kluba Aranđelovac pokazala mi je ergelu

Jedna od najnovijih Jeleninih zamisli rađa se u selu Vukosavci (ili Vukasovci, kako ga naziva lokalno stanovništvo), 12 kilometara od Aranđelovca, gde je u toku izgradnja prvog ekološkog kampa u ovom delu Srbije.

Jelena je rođena u Beogradu, a u Aranđelovcu je pronašla sve ono što prestonica odavno nema: opuštenost, prisniji način druženja i atmosferu Beograda osamdesetih godina

Prvi u nizu planiranih bungalova za turiste i ljubitelje prirode i konja ukopan je u brdašce, a ta strana zida sazidana je od iskorišćenih automobilskih guma (naknadno napunjenih zemljom), koje je poklonio Bojan Marićević, vlasnik Auto-klinike. U sredini konstrukcije od oko 200 kvadratnih metara je ognjište kojim će se grejati oba sprata, ali i voda u bojlerima za kupatilo.

U prizemlju će biti kuhinja i kupatilo, dok je u sredini ognjište, kao u nekadašnjim srpskim kućama

Za rogove na krovu iskorišćeni su borovi koje su oborile poplava i oluja, naknadno obojeni vodenim bojama. U svrhu stubova poslužile su stare drvene bandere, a kamen donet iz obližnjeg potoka takođe je „nastradao“ u poplavi. U zidove će biti dodata i slama.

Skoro sve, osim poneke kupljene daske, spada u domen ekoloških i recikliranih materijala. To je bio glavni uslov za učešće na Nacionalnom forumu za zelene ideje u organizaciji Trag fondacije, na kojem je Eko-kamp Vukasovci dobio prvu nagradu 2015. i finansijsku donaciju od 5.000 dolara.

Iako se nismo sreli, saznao sam da je idejni tvorac i realizator skoro svega na bungalovu i svih kreativnih rešenja prostora u Konjičkom klubu, Ratko Aničić iz Aranđelovca
Stepenice su drvene, a na gornjem spratu planirani su bunkeri za spavanje sa francuskim ležajem

Na brdašcetu iznad bungalova, dok gledam ka srednjovekovnoj tvrđavi Ostrvici na Rudniku, uz jastreba koji nas nadleće i ružu vetrova koja nas rashlađuje od jakog majskog sunca, razgovaram sa Jelenom, ženom sa dušom i nepresušnim izvorom ideja.

Jelena i ja u organskom malinjaku i kupinjaku

– Pre tri godine poželeli smo da smanjimo troškove u našem klubu i da poradimo na njegovoj održivosti. Seno je bilo drastično poskupelo, a naš plan je bio da kroz projekat Saradnjom protiv siromaštva skupimo sredstva i kupimo traktor, kosačicu, vozilo za transport konja, sena i hrane i počnemo da se bavimo poljoprivredom. Fondacija Trag je duplirala prikupljeni iznos, a pošto nam je ostalo novca, kupili smo ovu ovde zemlju – seća se Jelena, koja je operativni trener konjičkog sporta i voditeljka programa hiporehabilitacije za osobe sa smetnjama u razvoju.

Pogled na Ostrvicu

– Ovaj smeštaj je jedinstven na više načina. Ukopan je u zemlju sa jedne strane, što mu omogućava energetsku održivost, odnosno mali utrošak za grejanje i hlađenje. Na krovu će biti posađena trava, što će takođe predstavljati odličnu izolaciju i energetsku održivost. Za potporni zid koristili smo reciklažne materijale, odnosno auto-gume, dok smo za izolaciju uzeli stare bilborde koje smo dobili na poklon od Ivana Obućine iz firme FIMS d.o.o – objašnjava mi Jelena i odgovara na moje pitanje oko odabira sela. Zašto baš Vukosavci, a ne Bukovik, Tulež ili Orašac?

– Vukosavci su zabukuljsko selo i ovde sunce zalazi skoro sat vremena kasnije, za razliku od Aranđelovca. To što je dan duži tek je jedan od razloga (smeh). Prednost ovog sela je i ruža vetrova koja nam donosi čist vazduh i prijatnu klimu – priča mi Jelena i seća se kako je prvi put došla ovde devedesetih godina.

Konjički klub Aranđelovac jedan je od šest centara u Srbiji sa timom koji je završio program obuke koji je finansiralo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja po programu akreditovanom kod Republičkog zavoda sa socijalnu zaštitu. Osim rekreativnog, u ovom klubu se obavlja terapijsko jahanje, hipoterapija i sportsko-rekreativno jahanje za osobe sa invaliditetom.

– Na pomenutim moto-trkama u Aranđelovcu kao svaka Beograđanka oduševljavala sam se prelepim pogledom. A onda je došao „neki“ Zoran Đorđević i rekao mi: „Taj pogled nije ništa, daj da te povedem u moje selo da vidiš šta je priroda“. I odveo me je na livadu u Vukosavce i rekao da gledam i uživam. I tada i danas ovi predeli bili su mi nestvarni. Ovo je jeste brdsko-planinski predeo, nije ni Tara ni Zlatibor, niti je velika nadmorska visina, ali pejzaži podsećaju na Italiju, na Toskanu. Sve je veoma šarmantno, nije dosadno, nije sasvim pitomo, a nije ni divlje. Prihvatljivo je za odmor našem čoveku, ali i strancu koji dolazi iz Evrope.

U sklopu projekta Delta fondacije, na 65 ari, odmah do bungalova, posađeni su organski zasadi i to četiri sorte maline, četiri sorte kupine i jedna sorta šumskih jagoda. Kako bi se zatvorio ekološki krug, voće se đubri stajskim đubrivom upravo od konja iz Konjičkog kluba Aranđelovac.

Društvo nam je pravila i Ana Marković, nova članica kluba

– Posadili smo po četiri sorte jer nismo sigurno šta će dobro funkcionisati u organskoj proizvodnji. Ovdašnji stanovnici praktično i nemaju iskustva u uzgoju jagodičastog voća, pa su bili i te kako zbunjeni kad su videli da hoćemo da probamo nemoguće. Zemlja je idealna za borovnicu, pošto je kiselost od 3 do 4 ph vrednosti, pa smo je uz mleveni krečnjak pojačali na 5. Videćemo da li će se naše maline i kupine izboriti.

Jelena živi u Aranđelovcu, ali dolazi često u Vukosavce da obiđe radove i radnike. U kući koju su kupili sa placem živi gospođa Spomenka, penzionerka iz Beograda, koja otkad se preselila u ovaj raj, više ne pije lekove za pritisak. Komšinica Nena, vedra i čila žena, održava jagode, maline i kupine i svakog dana radi kao baštovanka na imanju.

– Kad smo stigli, meštani su bili prijatni, ali krajnje zbunjeni. Nisu verovali da će neko iz Beograda ili iz belog sveta da dođe u Vukosavce. I još da jaše konje. Moram da priznam da ni nama na početku nije bilo jasno šta hoćemo, ali smo znali da nam se ovo selo mnogo dopada – iskrena je.

Jedna ptičica svratila je na intervju za Priče sa dušom

Ovaj bungalov prva je faza edukativnog centra koji niče u Vukosavcima. Tu će svi ljubitelji prirode i urbanog baštovanstva uskoro moći da odsednu i da nauče mnogo toga o organskoj poljoprivredi, da pohađaju školu jahanja i da učestvuju u radionicama vajarstva, pravljenja zimnice, branja i uzgajanja lekovitog bilja…

– Postavili smo cilj da unapredimo kvalitet života ljudi u lokalnoj zajednici i da damo doprinos razvoju sela na primeru dobre prakse. Poljoprivredna proizvodnja ne mora da bude konvencionalna nego organska, kuća koju zidate ne mora da bude od betona sa staklom i mesingom, već ekološka. Konjičkim sportom ne moraju samo da se bave deca bogatih, već svi koji vole konje i prirodu. Bolji svet postoji i na nama je da ga napravimo, nezavisno od uređenja države i predsednika. Naš cilj je da svako uredi svoju kuću, odnosno svoju zajednicu, a sve ostalo će biti u redu ako smo mi kako treba – ispričala je Jelena u ovoj ekološkoj Priči sa dušom.

Tekst i fotografije: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (prenos teksta dozvoljen uz link ka www.pricesadusom.com u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

3 komentara

Svaka cast za ideju i tekst, samo pocinjete dezinformacijom, jer je naziv potpuno netacan – u Srbiji vec postoje eko sela.

Selo moje majke, po svim pravilima, predstavlja ambijent u kome život može da se odvija bez potrebe da iz njega izlazite. Na ovom mestu ispod Bukulje i pored jezera ,nastalog veštačkim putem, ukrštaju se lokalni putevi koji povezuju sva mesta istočno , zapadno , severno i južno od sela. Ambijent sela podseća na praistorijska naselja koja su se gnezdila sa južnih strana u podnožju planina . Plodna zemlja sa puno polja i livada prošaranih šumomi i voćnjacima, vinogradima i njivama pravi je izbor zdrave hrane biljnog i životinjskog porekla. Nisam proučavao istoriju sela ali sam se uvek čudio da selo nema crkvu i da je groblje, odnosno dva groblja , postavljeno na rubu sela. Nije čudno što se ideja o etno selu pojavila i ostvarila u ovom selu. Smatram da bi Aranđelovac kao najbliži grad trebao da pomogne selu da ovu ideju realizuje u pravom smislu. Verujem da bi mnogi Beograđani i stanovnici gradova koji su željni seoske idile i ambijenta koji puni baterije života rado proveli neko vreme u ovom selu. Čuo sam da se organizuju razne kulturne manifestacije u selu, što je dobro i treba ih bogatiti sa kulturnim nasleđem ovog kraja. Ukoliko bi se odlučili seoski aktivisti da naprave neku vrstu urbanističkog plana ili bar programa za selo voljan sam da sa zadovoljstvom pomognem u tome.

Ostavite odgovor