Pozvana je na izložbu, a život je zadržao u Kremoni: Danas na Aleksandrinim VIOLINAMA sviraju svetski umetnici

Dobar dan Nenade, hvala Vam na pozivu. Odgovaram Vam iz Kremone, iz mog studija u kojem trenutno slušam pesmu cvrčaka koja dolazi iz dvorišta. Deluje mi kao da sam na nekoj mediteranskoj obali. Divan je letnji dan i ja se dobro osećam, iako sam se sinoć kasno vratila sa iscrpljujućeg puta – ovako je počela odgovor na moj mejl Aleksandra Radonić, umetnica našeg porekla, koja živi u italijanskom gradu Kremoni, gde pravi violine, fotografiše i stvara.
A kako je dospela baš tamo? Jednog dana galeristi iz Italije pozvali su je da izlaže radove u toj zemlji, a Kremona je bila na spisku planiranih gradova. Nakon prve, usledile su mnogobrojne izložbe i otkrivanje jedinstvenog sveta violine u ovom gradu koji je Aleksandru, kako kaže, potpuno osvojio i zarobio međ’ svoje drevne zidine.

Pošto violinu voli od malih nogu, shvatila je da nije slučajno pozvana da baš u ovom gradu izlaže svoje fotografije.

U Pančevu je rođena, a u okolini ovog grada je odrasla. Iz detinjstva pamti mnogo toga, a ponajviše toplinu Banata, njegove beskrajne ravnice i najlepše zalaske sunca.

– Još uvek se dešava da sanjam da obilazim mesta gde sam odrasla. Onda se probudim i shvatim da više ne živim tamo. Ono što mi nedostaje u Italiji to su moji prijatelji iz Srbije. Ništa ne može da mi nadoknadi iskren razgovor i spremnost za akciju. Ljudi u Srbiji još uvek vole život – kaže Aleksandra za Priče sa dušom.

Pitam je kako da je predstavim mojim čitaocima. Kao nekoga ko izrađuje violine, kao fotografkinju ili jednostavno kao umetnicu?
– Možete me predstaviti kao nekoga ko voli da stvara. Ili, kao nekoga ko ima potrebu za tim. Imam potrebu da povezujem stvari, ljude, svetove. Volim da osetim harmoniju, a ona nastaje kad se različite stvari spoje i kad nastane sklad među njima. To se dešava kad pravim violinu, kad spajam tih 70-ak drvenih delova, to se dešava i kad stvorim neku fotografiju, kad snimim neki video i kad nešto napišem.

Rodni grad Antonija Stradivarija, Kremona, udaljen je oko 90 kilometara od Milana i poznat je po ovom žičanom gudačkom instrumentu. U tom gradu oko 300 majstora ga izrađuje, tamo se nalazi Muzej violine, praktično je sve u toj simbolici.

Osim Aleksandre, ima još žena u ovom poslu, ali su poreklom iz Japana, Tajvana i Koreje. Retke su one koje su se izdvojile i koje rade samostalno.

Pitam Aleksandru da li svakog dana radi na violinama.

– To je nemoguće jer kod mene to nije čist mehanički proces, već je slučaj inspiracije. Pored toga, potrebno mi je da sam u skladu sa samom sobom. Često slušam klasičnu muziku dok radim. Kompozicije ovog žanra rasplinjuju moju maštu i kreativnost. Moja radionica nalazi se ispred najveće i najlepše katedrale, u istorijskom delu Kremone, gde nije dozvoljen saobraćaj, pa i to doprinosi povoljnoj atmosferi za rad – objašnjava.

Svaki dan moje sagovornice je drugačiji i tu mogućnost pruža joj ovaj posao.

– Pratim svoj ritam i raspoloženja pa i buđenje od toga zavisi, kao i započinjanje posla, što ne bih tako nazvala, jer nemam obaveze ni prema nikome. Ovu atmosferu smatram idealnom za onog ko teži da stvara iz ljubavi.

Fotografiju i snimanje sama je savladala, a njen učitelj violinarskog zanata je italijanski graditelj violina Valerio Ferron.

– To su dva sveta. Violinarski zanat se uči celog života jer u rukama imate živu materiju. Pa čak i kad završite rad na violini, ona ne prestaje da se razvija. Prava magija – kaže.

Priče o deki koji je izrađivao instrumente u okolini Prilepa u Makedoniji pričali su joj roditelji i rođaci, jer je deda umro pre nego što je rođena.

– Ta priča o čudnovatom dedi koji je bio i muzičar i graditelj, obavijena je velom misterije jer on nije bio baš najbolje shvaćen u familiji. Bio je samotnjak, voleo je da sedne pod staru krušku i da po ceo dan svira u gajdu ili tamburu.

Njenih violina ima svuda po svetu, one se rade i po narudžbini. Ne naručuju ih samo violinisti, već i kolekcionari i investitori.

– Na violini se može raditi od 5 meseci do 3-4 godine (koliko je meni bilo potrebno za prvu violinu)! Njeno rađanje započinje biranjem javorovog drveta koje se koristi za leđa, glavu i vrat. Uvek biram specifični javor, onaj koji se najteže pronalazi, jer baš taj ima jedinstvene šare koje violini daju šarm. Kad se pronađe pravo parče drveta, kreće se sa obradom. Moj omiljeni deo je fino oblikovanje glave, f-otvora i farbanje, koje je za mene kao slikanje.

U Srbiji je poslednji put bila pre šest meseci. Kad dođe, vreme provodi sa familijom. Nažalost, ostane samo nedelju dana i ne stigne da vidi prijatelje niti da obiđe mesta koja je htela. Kroz smeh kaže da samu sebe teši da će se to u budućnosti promeniti.

Moj život jeste moje slobodno vreme. Ali ako ste mislili šta radim kad ne pravim violine ili kad ne fotografišem, onda mogu da vam odgovorim da mnogo putujem po Italiji. Dok sam živela u Srbiji obišla sam svaki kraj, sada tako radim u Italiji. Dosta maštam dok putujem. Posebno ako putujem vozom. A maštam o kojekakvim stvarima. Uglavnom su to nekakve želje koje težim da ostvarim u životu.

Da li je Aleksandra ostvarila svoje snove ili taj proces još uvek traje?

– Bitnije od vere u sebe je vera u zamisao koja vodi ostvarivanju zamišljenog. Ostvarivanje mojih snova još uvek traje. A ako pomislim da je život san, što su mnogi pisci pisali, onda mi ništa drugo ne preostaje nego da poželim da se nikad ne probudim – ispričala je Aleksandra i iz Kremone pozdravila sve moje čitaoce širom sveta. Njenu fejsbuk stranicu pronađite OVDE.

Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (prenos teksta dozvoljen uz link ka www.pricesadusom.com u skladu sa Pravilima korišćenja i uslovima oglašavanja)

Fotografije: Aleksandra Radonić

Ostavite odgovor