Našli sreću u Gradu šljive: Kako smo Beograd zamenili Blacem

„Prvoaprilska šala“ Sanje (37) i Đorđa Zafirovića (37) koji su se prvog aprila 2013. godine preselili iz Beograda u Blace traje još uvek, a njihov posao u etno – selu Naša avlija svakog meseca raste. Kada sam ih posetio pre godinu i po dana, radila je samo kafana, a sada su staru štalu preuredili u letnju baštu, dok je ne budu potpuno promenili u smeštajne kapacitete sa tradicionalnim nameštajem, a tu su i vajat, letnja kuhinja u kojoj Sanja kuva, i prostrano dvorište sa drvećem, gde se igraju mališani. S kraja je bašta u kojoj je domaćica posadila svoj prvi organski, neprskani paradajz.

Nasa avlija 240_1024x768
Trogodišnja Iva i osmomesečna Una imaju srećno detinjstvo: okružene su prirodom i domaćim životinjama. Kada su Sanja i Đorđe zauzeti, čuva ih baka Rada koja se zbog unuka preselila iz Beograda u Blace

– Mojoj mami Radi, koja nam je najveća moralna podrška, ispunila sam želju da ima puno dvorište dece, a to se dešava svaki put kada se kod nas slave dečji rođendani (smeh). Podarila sam joj četvoro unučića, Miloša i Noru, koji su u Beogradu, i Ivu i Unu, koje žive sa nama. Lepo je kad je jedno mesto puno dece, kada živi – priča mi Sanja, koja je u Beogradu radila kao direktorka sektora za organizaciju i sistem kvaliteta u oblasti osiguranja, dok je Đorđe bio profesionalni fudbaler i sportski trener.

Danas su oboje ugostitelji koji žele da im gosti imaju osećaj da dolaze u domaćinsku posetu. Đorđe mi narodskim jezikom objašnjava da je on zadužen za piće, a Sanja za iće.

– Imali smo radnike, ali smo se razočarali i ponovo sami preuzeli sve na sebe, da bismo održali kvalitet. Ja se bavim odnosima sa javnošću, fejsbukom i dočekom gostiju, a Sanja je majstor za pastrmku, roštilj i njen specijalitet.

Nasa avlija 233_1024x768
Šta li će postati Iva? Đorđe je igrao za Radnički, Partizan, Milicionar, Teleoptik, Zvezdaru,Vojvodinu, Proleter, Banat, Smederevo, Modriču i Žarkovo, a sada je posvećen ugostiteljstvu

– Iako je Blace grad šljive, ni u jednom ovdašnjem restoranu nema jela sa šljivom. Da bismo bili drugačiji, rešili smo da stavimo u meni „našu šljivu“ – rolovanu piletinu sa pršutom i suvim šljivama, sa slatko – slanim sosevima u koje ide i konjak – otkriva Sanja deo sastojaka i sa osmehom dodaje da je porcija dovoljna za jednog domaćeg gosta, odnosno za dvoje turista iz inostranstva.

Nasa avlija 338_1024x768
Kuvarica Sanja gostima nudi jela ispod sača, domaću pogaču, pitu razvijaču, jagnjetinu, sarme i druge specijalitete sa juga

– Nisam se školovala za kulinarstvo, ali celog života kuvam. Kao majka četvoro dece, naučila sam da budem dovitljiva u kuhinji, a kuvanje me opušta, to je moj lek protiv stresa – objašnjava.
U gradiću 250 kilometara udaljenom od Beograda žive na imanju koje je Sanja nasledila od pokojnog ujaka, a želja im je da stvore mesto na kojem se slave srpska tradicija i običaji, i poštuju koreni predaka i nekadašnjeg života.
– Ovde je utočište od nuspojava modernog doba. Kad budemo skupili dovoljno novca, napravićemo i bazen i saunu, tako da će ovde nići etno-spa – planira Đorđe.

Nasa avlija 259_576x768
Ćilimi su bili miraz Đorđeve majke, a istkala ih je njegova prabaka

U proleće i u leto u Blacu ima dešavanja i ljudi, ali tokom zime, Sanja i Đorđe ipak maštaju o rodnom gradu.
– Živeli smo na Retenziji i oboma nam nedostaje reka, dok meni posebno pozorište, a Đorđu bioskop. Ovde su duge zime, od oktobra do marta u Blacu je veoma hladno, često pada sneg, nema društvenog života. Ne možemo baš svakog dana da čitamo knjige, zasitimo se (smeh). Pošto dosta radimo, u Beograd idemo jednom u šest meseci, i to najčešće na privatne događaje kumova. Prijatelji iz Beograda su češće kod nas, nego mi kod njih. Kad se preselite ovako daleko, shvatite ko su vam prijatelji – šali se Sanja.

– U Blacu je početku postojao mali otpor, sve dok ljudi nisu shvatili da ne izigravamo gazde i da posao radimo iz ljubavi. Kod nas nema diskriminacije, ni bahatog ponašanja. Prvo su nam govorili „Gde ste Beograđani“, a sada „Gde ste avlijaneri“, što je znak da su nas Blačani prihvatili – rekli su mi Sanja i Đorđe pre nego što sam otišao u centar Blaca na Dane šljive, da pronađem nagrađenog mladog voćara.

Tekst i foto: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com

2 komentara

Predivno, za svaku pohvalu i primer. Eto primera da se sve može kad se hoće i da se iz jednog znaimanja ode u sasvim drugo od kojeg se može živeti, a i uživati u tome što se radi. Sve pohvale Sanji i Djordju za njihovu odluku i istrajnost. Samo napred, a kad bude prilike eto mene sa mojim sinom u posetu.

Čitam priču od pre par godina i razmišljam…..Juče smo posetili NAŠU AVLIJU, prvi put, i dalje je sve onako kako ste opisali. Ta domaćinska atmosfera, njihovo gostoprimstvo i spontanost i predivna ukusna hrana, osim što su vidno unapredili posao, kapacitet mesta za obedovanje i smeštajni kapacitet u etno-stilu. Vidi se da se trude i da vole to što rade. Divno smo se proveli ,kao kod prijatelja koje znamo godinama. Sve pohvale.
Takodje i Vama pohvala i podrška za sve što radite na promociji ovih ljudi punih entuzijazma. Bravo.

Ostavite odgovor